U petak je generalni sekretar Hezbollaha Hassan Nasrallah održao govor putem video linka. Javnost je dugo čekala informacije šta će Hezbolllah uraditi u narednim danima, odnosno da li će punim kapacitetom ući u rat protiv Izraela. Ta očekivanja su potisnula nekoliko važnih stvari koje je Nasrallah rekao i koje Hezbollah i njegovi saveznici u regiji već rade.
Da bi se u potpunosti shvatilo šta je to Nasrallah poručio pristalicama i svijetu, potrebno je imati na umu dvije stvari: Prvo, Hezbollah je politička stranka koja izlazi na izbore i drugo, Hezbollah je libanski politički, vojni i vjerski pokret.
Kada se govori o Hezbollahu mnogi zaboravljaju da je to politička stranka (što joj govori i ime – „Božija stranka“) koja zbog libanskog političkog sistema godinama predvodi državni parlament, dok vladu vode suniti, a predsjednik države je kršćanin. U obračunu sa Hezbollahom deseci država i nekoliko organizacije prave razlike između političkog i vojnog krila, pa kao terorističku organizaciju proglašavaju samo vojno krilo, dok neki čitavu grupu. Ipak, za najveći broj država u svijetu to je legalni pokret libanskih šiita koji zadire u različite oblasti društva.
Zatim, tvrdnja da je Hezbollah samo alat u rukama Irana dovodi u zabludu. Prema davnom svjedočenju Nasrallaha, Hezbollah je formiran od strane Libanaca, a Iran je naknadno prepoznao potencijal grupe i u nju uložio politički, vojni, ideološki i finansijski kapital. Veze su postale toliko jake da je jednom prilikom Nasrallah rekao da ga sankcije ne plaše, jer dok je Irana Hezbollahu neće faliti ničega.
Zato nije iznenađenje što je Nasrallah u petak više govorio kao političar, a manje kao ratni vođa. Njegovo odsustvo iz javnosti, od kada je Hamas napao Izrael 7. oktobra, potvrđuje da se vodi politička bitka u kojoj učestvuje Hezbollah kao politička stranka. Umjesto njega javnosti se obraćao njegov zamjenik Naim Qassem, pozivajući Arape na otpor i dajući podršku Hamasu.
Blinken protiv Amir-Abdollahiana
Od kada je Hamas napao Izrael bilo je jasno da bi sukob mogao eskalirati u regionalni. U bliskoistočne prijestolnice odmah su pojurili američki državni sekretar Antony Blinken i iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir-Abdollahian. Dok je Blinken tražio da se drugi ne miješaju u rat dva neravnopravna protivnika i da se ima razumjevanje za poteze Izraela, Amir-Abdollahian je pokušao stvoriti front koji bi se suprostavio Tel Avivu na sve načine.
Tužnja činjenica za oba ministra vanjskih poslova je da su te misije više bile neuspješne nego li su željeli. Washington nije dobio podršku za Izrael i izolaciju rata protiv Hamasa, a Teheran nije pokrenuo arapske države i Tursku da se svrstaju uz Iran i da zajednički djeluju.
Činjenica da su arapske države, osim Jordana, zauzele pasivan stav bio je signal za Hezbollah da stvari postavi drugačije. Pobjeda koju su nad Izraelom odnijeli u ratu 2006. godine, natjerala je Amerikance da zaprijete vojnom intervencijom, što bi dovelo do razaranja Bejruta i Libana kao u pomenutom ratu. Treba imati na umu da Hezbollahu i danas prijete stotine američkih i izraelskih aviona.
Rat na granici Libana i Izraela
Zato je Hezbollah ušao u rat sa Izraelom već 8. oktobra, kako je to Nasrallah rekao u petak, ali svoje djelovanje je ograničio i prilagodio situaciji. U danu kada je njegov vođa govorio, Hezbollah je imao 54 mrtva borca. Izrael je također prijavio žrtve na svojoj sjevernoj granici.
Na granici Libana i Izraela, dok je fokus na Pojasu Gaze, traju borbe koje prema riječima Nasrallaha vežu oko jedne trećine izraelske vojske i veliki broj elitnih jedinica, zatim oko polovine izraelskih pomorskih kapaciteta na Mediteranu okrenuto je prema Hezbollahu i Haifi, četvrtina izraelskih zračnih snaga i gotovo polovina sistema protivraketne odbrane preusmjerena je prema Libanu, što je dovelo do raseljavanja desetina hiljada Izraelaca u pograničnoj zoni.
Izraelska strana je potvrdila da borbe traju, ali izjave su puno šturije od onoga što je rekao Nasrallah. Mediji su javili da Izrael napada položaje Hezbollaha i palestinskih grupa u Libanu, a šiitska grupa je objavila video materijale na kojima se vide napadi na izraelske vojne ciljeve.
Ipak, to nije rat punog kapaciteta jer obje strane nisu koristile svoje najjače karte. Izrael nije napao silovito kao u slučaju Hamasa, a Hezbollah nije raketirao neprijatelja i njegove snage nisu prešle granicu Libana. Procjenjuje se da Hezbollah ima stotine hiljada raketa koje su bolje od Hamasovih, a Nasrallah je davno rekao da meta može biti i izraelska nuklearka Dimona. Zanimljivo, Hezbollah je prijetio da će napasti i skladišta amonijaka u Haifi, a prije dvije godine najveća rafinerija u zemlji je zatvorena. Uništavanje ovakvih objekata bila bi ekološka katastrofa.
Drugo, Hamas nije šiitska grupa i nije direktno dio osovine koju predvodi Iran, a koja se proteže kroz četiri arapska glavna grada (Bagdad, Damask, Bejrut i Sana). Rat sa Hezbollahom povlači rizik od odgovora milicija u Iraku i Siriji te zvaničnog Damaska. Sve njih Hezbollah je zadužio u ratu protiv ISIL-a, Al-Qaide i pobunjenika protiv Bashara al-Assada koje je pomagao Hamas.
Strateško strpljenje
U ovoj igri na libansko-izraelskoj granici, a suštinski u odnosu Washingtona i Teherana koji su poručili da ne žele ratovati ali da će se „braniti“, ulog je ogroman i tamošnji rasplet bi mogao biti važniji za bliskoistočnu klackalicu od onoga što se dešava u Pojasu Gaze.
Izraelu, a posebno Washingotnu, jasno je da rat neće biti gotov ni kada oružje utihne. Odgovornost za razrušenu Gazu i hiljade ubijenih civila neko mora ponijeti. Američkoj strani već se imputiraju zločini Izraela, a na sastanku Blinkena i njegovih arapskih kolega, prema izvještajima, koncept američke politike se raspao nakon primjedbe egipatskog ministra vanjskih poslova Sameha Hassana Shoukryja da su razgovori besmisleni jer Blinken ne zna šta je konačni cilj Benjamina Netanyahua i kako okončati rat u Pojasu Gaze.
Nasrallah zna da će Izrael nastojati da eliminiše Hezbollah, a Izrael zna da se ta libanska grupa ne miri sa postojanjem jevrejske države. Dakle, veće su šanse da do velikog rata dođe nego da se uspostavi trajni mir. Takav sukob neke gradove bi možda zbrisao sa mape. U međuvremenu, Izrael mora okonačati operacije u Pojasu Gaze, a svaki dan rata dovodi do veće izolacije Tel Aviva zbog stradanja civila, narušavanja ugleda Washingtona i rasta nepopularnosti arapskih režima koji su Hezbollah označili kao teroriste.
Drugim riječima, Hezbollahu u ovim okolnostima odgovora da se rat Hamasa i Izraela završi sutra ili da traje mjesecima ako nema većeg okršaja u kojem oni učestvuju. Zato nije iznenađenje što je Nasrallah poručio da „pobjeđuju“ i da Bliski istok dobija novu dinamiku, podvlačeći da je napad od 7. oktobra otkrio „ranjivost Izreala“ i da je to odluka Hamasa s kojom Hezbollah nema ništa, ali da je pobjeda palestinske grupe „nacionalni interes“ Libana i drugih arapskih država.
