Postoje ljudi koji su svojim načinom života i moralnim principima koje su zastupali i kojih su se pridržavali zadužili Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo za koje su bili vezani bilo rođenjem ili službom i odbranom ovog grada, ali i sve one koji su danas aktivni učesnici političkog života BiH i zaklinju se da rade rade u korist države BiH i njenih građana.
Kada je jučer u Sarajevu na vječni počinak ispraćen Ivica Osim, istinska sportska ali i još važnije ljudska veličina u svakom smislu te riječi, među prisutnima je bio i Bogić Bogićević, nesuđeni gradonačenik Sarajeva ali političar koji je u najtežim momentima rizikovao i svoj i život svoje porodice zbog vjerovanja da postupa ispravno.
Nije bilo osobe koja jučer nije podsjetila na historijsku odluku Ivice Osima 23. maja 1992. godine kada je zbog agresije na BiH i njegovo Sarajevo odstupio sa mjesta selektora SFRJ-a. Tada je imao 51 godinu.
“To je neka moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, vi vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad, bar da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava”, rekao je Osim. Živio je širom svijeta, ali se uvijek vraćao svom Sarajevu. I Sarajevo će da ga pamti.
U martu 1991. godine Bogić Bogićević je na sjednici Predsjedništva SFRJ odbio podržati uvođenje vojne uprave u Sloveniji i Hrvatskoj i legalizirati upotrebu JNA protiv nezavisnosti ovih republika. Iako je tada na sve načine vršen pritisak na Bogića da kao i Srbin podrži takvu odluku on je tome odlučno kazao NE.
Čuvena rečenica koja će postati sinonim za ime Bogića Bogićevića je: Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji. Tada je imao 38 godina.
Bogićević je nakon historijskog NE prošao najgore moguće pritiske, njegova porodica također, ali je ostao dosljedan i do danas je ostao siguran da je donio ispravnu odluku. Zato, nikada ne treba zaboraviti da su aktuelne politike pokušale Bogića uvaljati u blato fijaskom sa izborom za gradonačelnika Sarajeva. Pošto je i mudriji i bolji čovjek od onih koji su ga ubjeđivali da imaju većinu Bogić je sam stavio tačku na tu priču. Sarajevu i njegovim građanima ostaje žal što u svojoj historiji neće imati upisano ime Bogića Bogićevića kao gradonačelnika.
Još jedna osoba koja je zadužila Sarajevo i BiH je Jovan Divjak, ali ne samo njegovim aktivnim učešćem i značajem u odbrani Sarajeva zbog čega je bio progonjen i čuvene rečenice ‘Ne pucaj”, a vjerovatno bi i sada bio da je živ zbog slučaja Dobrovoljačka, već i zbog njegovog poratnog doprinosa obrazovanju novih generacija. Vojnu disciplinu koju je imao kao školovani oficir prenosio je na svoje vojnike u Armiji RBiH, a nakon agresije svoje je znanje i mudrost prenosio stotinama stipendista Udruženja”Obrazovanje gradi BiH”. Kada je počela agresija imao je 55 godina. Divjak je preminuo 8. aprila 2021. godine i sahranjen je na Barama, baš kao i Osim.
Danas kada se ovih majskih dana obilježavaju sudbonosne bitke tokom agresije na BiH, sjećamo se i uloge Selima Bešlagića.
Na dan kada se obilježava 30 godina od napada na Tuzlu i bitke na Brčanskoj Malti podsjećamo na telefonski razgovor od 13. maja 1992. Bešlagića, ratnog načelnika i predsjednika Kriznog štaba Tuzle sa Tomislavom Pračerom, majorom bivše JNA, zamjenika komandanta vojnog Aerodroma u Dubravama. Bešlagić je tada odbio pristati na autonomiju određenih opština među kojima i Tuzla i izjaviti kako žele da žive u Jugoslaviji.
“Ne dolazi u obzir to. Koju Jugoslaviju. Ne dolazi u obzir. Neka je rat! Ja nemam druge države osim Bosne i Hercegovine. Šta ti imaš sa Srbijom i Crnom Gorom, rođen si u BiH. Bit će u historiji zapisano da je srpski narod genocidan narod, a Bosanci to nisu, bosanski Srbi to nisu”, poručio je Bešlagić koji je tada imao 50 godina.
Tuzla se tog dana uspjela odbraniti, a Bešlagić je godinama bio na potjernici INTERPOL-a zbog “Tuzlanske kolone” s koje je skinut 2020. godine. Ipak u Srbiju ne ide jer tamošnje tužilaštvo po svaku cijenu želi predmet “Tuzlanska kolona” zadržati u svojim ingerencijama bez obzira što su izgubili postupak protiv Ilije Jurišića.
Kada gledamo prosjek godina ova četiri čovjeka i godine života u kojima su donijeli presudne odluke koje su odredile njihov dalji život, možemo reći da danas mnogi koji su već sazrili za političke penzije nemaju ni sličnu historiju niti će je ikad imati.
Nada ostaje da oni koji još uvijek vole ovu državu mogu biti neka nova vodilja u ovima teškim vremenima koja su se nadvila na BiH. No, oni to ne mogu sami. Za nekoliko mjeseci građani će imati veliku odgovornost prepoznati te ljude i odrediti put kojim će BiH ići piše Patria
