Izvinite što nas je 1995. ostalo toliko da predstavljamo kakav-takav faktor u BiH.Izvinite što smo vjerovali 1992. da je embargo za naoružanje samo za nas “faktor mira i stabilnosti”, a ne vezanje ruku žrtvi da se brani.
Izvinite što smo vjerovali Miteranu, Akašiju, lordu Owenu, a danas razmišljamo da li nam baš svi “prijateljski međunarodni faktori” žele dobro.
Izvinite što smo vjerovali, a sad baš i ne vjerujemo avansno i bespogovorno državama koje kažu da nas ne promatraju “drukčije”, a kod kuće uskraćuju svojim stanovnicima osnovna ljudska prava samo jer su se izjasnili kao muslimani.
Izvinite što sam vjerovao Yutelovcu Ivici 1992., a danas propitujem da li mi Ivica na plati kod Glasa (Vlade) Amerike baš govori iz Vašingtona ono što je najbolje meni u Zenici.
Izvinite što poslije Zaštićene zone Srebrenica i Žepa više ne vjerujem snazi UN-a i želji određenih krugova da “palestiniziraju” moj narod.
Izvinite što Vojsku Hrvatske i HVO osim kroz Bihać i Krajinu, Sarajevo i Usoru, promatram i kroz Žepče, Vakuf, Prozor, Dretelj, Ahmiće, izdaju Posavine.
Izvinite što u kritici određene Šmitove odluke uz jasno naglašen stav podrške postojanju i radu OHR-a i institucije HR, ja vidim kritiku određene odluke, a ne napad na OHR i instituciju Visokog predstavnika (HR).
Izvinite što mi se ne sviđa mantra određenih sarajevskih stranaka uokvirena izjavom mog kolege i ratnog druge “Neka bude i gore, samo neka ne budu više ovi iz ***”.
Izvinite što nakon svojih 135 dana provedneih u logoru i svega što sam se nagledao u prvom licu jednine tokom rata, ljude ne dijelim na Srbe, Hrvate i Bošnjake, nego samo na one koji jesu ili nisu za funkcionalnu BIH.
Izvinite što mi nije normalno da škole u dijelu Federacije imaju križeve i grbove “Herceg-Bosne” iznat tabli, a Boška i razne “boške” glasaju protiv da ih zamijeni Grb BIH.
Izvinite što mi nije normalno da je normalno da u pola BIH pop krsti školu i da škola ima krsnu slavu, a da je sporna himna BIH prvi školski čas.
Izvinite što mi je apsurdno da neko “ljiljane” smatra simbolom Bošnjaka i muslimana i stavlja ih u istu ravan sa simbolima politika i vojski koje su napadale i htjele rasparčati ovu državu.
Izvinite što naglas kažem da nije isto imati Grb BiH u kancelariji ili učionici i sliku Franje Tuđmana ili Radovana Karaadžića.
Izvinite što mi je neshvatljivo da se aerodrom u Sarajevu ne može zvati po prvom predsjedniku Republike BiH, a sasvim je ok aerodrom u Zagrebu ili most u Dubrovniku može po predsjedniku države koja je presudom Međunarodnog suda proglašena učesnikom u napadu na moju državu.
Izvinite što mi je nedopustivo da predsjednik susjedne države triput dolazi u moju državu kao u svoje dvorište, bez da ispoštuje institucije moje države.
Izvinite što mi smeta da se pjevači susjedne i komšijske države nazivaju “domaćim” ili da u odabiru titla nemam svoj jezik jer je nekome “svejedno”, jer ako je svejedno, a da npr. imamo bosanski, a nemamo ostale, jel i to podjednako “svejedno”?
Izvinite što mi nije svejedno što se usred moje države emituju signali RTV stanica iz drugih država, sportisti drugih država nazivaju “domaćim”, što nema kazne ako se to čini.
Izvinite što mi je nelogično da prvu zastavu moje države pred UN-om nazivate “ratnom vojnom”, a zastave pod kojima je vršena međunarodno ustanovljena agresija nad ovom državom nazivate “zastavom i grbom naroda”.
Izvinite što nismo ćutke pristali na sve memorandume SANU, što nismo aplaudirali na karte Tuđmanovih salveta, što nam je general Dudaković faca, a Fikret Abdić izdajica.
Izvinite što se ne oduševljavamo Cecom zbog Arkana i Tompsonom jer u dijelove Hrvatske u pjesmu vazda stavi trećinu moje države.
Izvinite što mi nije svejedno kad ja kažem BIH, neko mora reći HB ili RS i onda ja to trebam izjednačiti.
Izvinite što mi je postalo jasno da u mom narodu ima ljudi koji su zbog fotelje u kantonalnoj Vladi spremni prodati državu.
Izvinite što mi je postalo jasno da postoje moje kolege novinari koji lagodno žive na donacijama i dotacijama određenih ambasada, bez ijedne zarađene reklame ili regularnog sponzora, ali zato moraju da se odazovu na “kafu sa ambasadorom” koja rezultira bjesomučnom poltronaškom kampanjom za ciljeve tih ambasadora i ambasada.
Izvinite što su mi Sven Alkalaj i Bisera Turković kakvi su takvi su, uradili više za bh.diplomatiju od svih čovićevsko-dodikovih ambasadora koji dogovaraju investicije za Hrvatsku i Srbiju, primajući plaću iz BIH.
Izvinite što ovo i mnogo toga još pamtimo i znamo barem primjetiti, a neki od nas i zapisati.
Izvinite što će se poneki moj sugrađanin ili sunarodnik odvažiti da ovo prokomentira, pa i podijeli, jer našem čovjeku su uvijek bili draži Farma, Zadruga, Pinkovi, Grandovi, nego crne tmurne istine koje pričaju Avdo Huseinović, Emir Suljagić, Amor Mašović…
Izvinite što ukazivanjem na ono što se mom narodu dogodilo 11. puta, a meni jednom, ne želim da se mojoj djeci to ponovi, jer nisu imali gdje čuti o tome.
Izvinite za još mnogo toga što znam i što sam svjestan, a što se ponekad odvažim da napišem.
Izvinite što mislim da nije bolje primati “pinku” za ćutanje i napadati svoje, a braniti Ameriku od svog komšije logoraša.
Izvinite što nas, kojih je spletom okolnosti “ispalo” više od 50 posto, tražimo regularnih 33 posto u državi koju jedini iskreno želimo.
Izvinite što neki od nas shvatamo da ta bajka o prijemu u EU već pročitana sa Turskom i Albanijom, jer postoje političari kao što je Orban koji naglas kažu ono što većina EU misli – mi smo kršćanski klub i tu nema mjesta za većinski muslimansku državu.
Izvinite što ne vjerujemo Energetskoj zajednici kad kaže da nam želi dobro tako što od nas traži “za naše dobro” da gasimo blokove TE Kakanj i Tuzla da bi od njih kupovali struju.
Izvinite što smo vam trn u oku i realno ne znate šta bi s nama, a da to ne prouzrokuje bujanje vašeg fašizma, vaših Katalonija, separatista, nacionalista.
Izvinite što smo sve ovo preživjeli i još gore – što smo svega ovog, barem neki, svjesni.
izvinite što mnogo toga još znam, ali čuvam za drugu priliku.
