Osuđeni bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje BiH Kemal Čaušević nakon današnje pravosnažne presude obrušio se na državne tužioce Dubravka Čamparu i Olega Čavku. Riječ je o predmetu “Pandora” koji je bio težak 2 milijarde KM. Čaušević je u svom iskazu koji je dao Tužilaštvu BiH ispričao kako je ostvarivao kontakte sa različitim ljudima iz politike, kakve usluge su tražili od njega. Neki od spomenutih političara i danas su aktivni nosioci vlasti u BiH, a Tužilaštvo nikada nije istragu vodilo u smjeru političara. Osim Čauševića osuđeni su i Sedinet Karić i Anes Sadiković.
“Prije više od 10 godina je započeo ovaj proces. Neznanje je uništilo civilizaciju, pa pokušao da uništi i mene. Nadam se da će tužioci Oleg Čavka i Dubravko Čampara odgovarati za zločin koji su počinili. Prije 10 godina su slagali da sam zaradio u životu 570 hiljada i da imam svu tu imovinu. Namjerno su zanemarili 20 godina mojih staža do tada. Od toga sam bio tri direktorske pozicije i to preko pet godina. Zanemarili su i tri stana koja sam do tada imao, kao i iznos na računu od 230 hiljade”, kazao je Čaušević nakon presude.
U iskazu Kemala Čauševića tako su redom spomenuta imena Dragana Čovića, Dragana Vrankića i Vjekoslava Bevande. Oni su koristili svoj politički utjecaj i pozicije radi stjecanja imovinske koristi. Vrankić je, navodno u vrijeme dok je bio državni ministar finansija i član Upravnog odbora UIO BiH izričito zahtijevao da na poziciju šefa Regionalnog centra Mostar bude imenovan aktuelni direktor UIO BiH Miro Džakula.
Čaušević je zbog činjenice da Upravni odbor može praviti na razne načine blokade u radu Uprave, članovima Komisije koja je imenovala šefove RC-a sugerisao da pripaze Džakulu. No, nastupili su problemi jer je Džakula bio jako loš na intervjuu, ali je Čaušević pod Vrankićevim žestokim pritiskom ipak sugerisao da on bude imenovan.
Inače, Džakulu je navodno Čaušević u svom iskazu okarakterisao kao “čovjeka koji voli pare i koji ih je primao rado od osoba osumnjičenih za porezne utaje”. Džakula je na čelu UIO BiH već više od dva mandata.
Nadalje, Čovića je spomenuo u kontekstu “prijateljskog nagovaranja” da za potrebe UIO kupi halu Sokola preko puta već kupljene zgrade. Čović je navodno Čauševića vozao u svom automobilu, te mu pokazivao halu koju je sudski vještak procijenio na 900.000 KM da je UIO kupi za 1,5 miliona KM! Uprava tu zgradu ustvari i nije kupovala od Sokola, već od Čovićevog prijatelja koji je objekat prvo privatizirao, a potom prodao UIO.
Indikativno je da je Čovićev prijatelj tu zgradu kupio od Sokola u vrijeme dok je HDZ-ov kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH bio na čelu ove mostarske kompanije. Razgovorima o kupovini sporne zgrade prisustvovali su i Vrankić i Bevanda.
Bevandu je Čaušević u svojoj izjavi spomenuo i u kontekstu prodaje fiskalnih kasa, koje je u početku procesa fiskalizacije u Federaciju BiH uvezao zet akutelnog predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH i HDZ-ovog kandidata za Parlament BiH. Upravo je Bevanda bio ključni akter pregovora o tome na koji će se način provoditi fiskalizacija, te je na kraju odlučeno da to bude na nivou entiteta. Enitetska fiskalizacija bila je dogovor Bevande i bivšeg premijera RS Aleksandra Džombića, a cifra koja se spominje vezana za ovaj biznis je vrtoglavih 300 miliona KM.
Čaušević je tako u svom iskazu naveo da je na insistiranje Dragana Čovića UIO 2009. godine kupila zgradu Sokola u Mostaru, po cijeni od 2 miliona KM, iako je vještak procijenio da ta zgrada vrijedi oko 900.000 KM. Prethodno, zgradu su od Sokola privatizirali Čovićevi prijatelji, i to dok je Čović bio direktor ovog bivšeg mostarskog giganta, po veoma povoljnim cijenama, a onda je Upravi prodali za nešto više od milion KM nego što je stvarna vrijednost.
Čaušević je otkrio da je Nikola Špirić imao ključnu ulogu u nezakonitom zapošljavanju ljudi u UIO za koje je lično urgirao. S obzirom da je Špirić bio ministar finansija BiH on je bio i u UO UIO BiH.
Ime Milorada Dodika veže se za unaprijeđenje Zdravka Cvjetinovića za šefa carina kao i da se Dubravko Prstojević postavi na mjesto šefa Odjela za kontrolu velikih poreskih obveznika.
Odmah nakon imenovanja na poziciju predsjedavajućeg Vijeća ministara, Špirić je navodno od Čauševića zatražio da Goranu Marinkoviću, odnosno njegovom preduzeću ”Marinković Comerc”, vrati porez od 500.000 KM. Akt Poreske uprave RS kojim se zahtijevao povrat PDV-a bio je nečitko potpisan i nije se vidjelo ko je njegov potpisnik,pa je Čaušević zadužio svog pomoćnika Dževada Nekića da provjeri o čemu se radi.
– Vrlo brzo, možda poslije pola sata, nazvao me Špirić i verbalno me napao i stavio mi do znanja da nije zadovoljan mojim ponašanjem. Obratio mi se riječima:”Nisam to očekivao od tebe, lijepi moj direktore!” Bilo mi je jasno da nešto nije uredu, jer što bi se on brinuo o nečemu što je zakonito, a ukoliko je sve čisto, zašto bi bilo kome smetalo da se provjeri – naveo je Kemal Čaušević u svojoj izjavi.
Pola miliona je, priznao je, nakon Špirićeve intervencije vraćeno bez dodatnog problematizovanja firmi ”Marinković Comerc” jer ”nije želio da remeti dobre odnose sa premijerom”.
– To je osoba (Marinković, op.a.) koja ima specijalan odnos sa Nikolom Špirićem i Špirić mu koristeći svoj položaj konstantno pomaže. Marinković je bio predmetom naše istrage u isto vrijeme za praktično iste stvari kao poznati slučaj ”Čago” (utaja poreza i pranje novca,op.a. ) u kojem je podignuta optužnica – tvrdi Čaušević, objašnjavajući da je i u slučaju Marinković UIO podnijela izvještaj, ali da istraga nikada nije završena i provedena jer je ”bio zaštićen”.
Prema navodima bivšeg direktora UIO, na zahtjev Nikole Špirića i bivšeg pravobranioca BiH Dragice Miletić, u hotelu Šeher primio je Marinkovića koji je pokazao zabrinutost za svoju sudbinu i strah da će ”odmah nakon Čaga i on biti uhapšen”.
– On je meni tada priznao da ima nešto njegove krivice, a da je to manje u odnosu šta radi Kekerović (Mladen Kekerović i još osam lica optuženi su za organizovani kriminalm, poresku utaju i nezakonit povrat PDV-a u iznosu od 10 miliona KM, op.a.) – stoji u izjavi.
Interesantno je da se odmah nakon ovog susreta, prema sopstvenom priznanju, Čaušević u hotelu Holiday Inn, sastao sa pravobraniocem Dragicom Miletić i tužiocem Dragicom Glušac koja je zadužila Marinkovićev predmet koji nikada nije završen.
– Bojim se da iza svega stoji Nikola Špirić. Goran Marinković mi je otvoreno rekao da plaća Nikolu Špirića, jer mu se isti nameće – kazao je Čaušević.
Drugi interesantan slučaj vezan za Špirića, prema Čauševićevim riječima, vezan je za ”aferu šećer”, tj. pravna lica ”Studen Agrana” i ”Bimal” koja su oslobođena 60 miliona KM plaćanja carine i što Čaušević dovodi u vezu sa kupovinom stana u Beču za Špirićevu kćerku.
Čauševiću se, kako tvrdi, obratio vlasnik ”Studen Agrana” Ilija Studen čija je želja bila da se nerafinisani šećer tretira kao sirovina za proizvodnju i oslobodi carine. Nakon što je dobio objašnjenje da je to u nadležnosti Savjeta ministara, zahvalio se na ”informaciji kuda dalje da ide do postizanja svoga cilja”.
– Ubrzo je zaista dobio mogućnost da uvozi sirovinu bez carine u količini od 50 miliona kilograma, što dovodi do štete od 10 miliona KM za BiH na godišnjem nivou ili 60 miliona za ovih šest godina.Ovaj slučaj je doveo do monopolskog položaja na tržištu, a o svemu ovome bi mogao posvjedočiti Mladen Zirojević iz Ministarstva spoljne trgovine u to vrijeme ( ministar iz SNSD za spoljnju trgovinu i ekonomske odnose u Špirićevom Savjetu ministara ) i koji se posvađao sa Špirićem, a mogao bi svjedočiti i Senad Svraka…- naveo je u svom iskazu Kemal Čaušević.
Govoreći o ovoj aferi, on je konstatovao da je ”simptomatično da drugima nije dozvoljena mogućnost ovakvog uvoza”, te da je jasno da se u ovom slučaju radilo o favorizaciji.
– Ono što je meni indikativno na ovaj način samo je Studen uvozio toliku količinu sirovina koje daleko premašuju potrebe cijele BiH. Na ovaj način su se varali investitori i EU koja isplaćuje značajne podsticaje za proizvodnju šećera, što je u konačnici dovodilo i do friziranja same proizvodnje kroz ogroman uvoz maltene gotovog proizvoda, pa do proizvodnje veće količine od potrebne. Upitno je da li je ta količina i proizvedena. – izjavio je Čaušević.
BiH je godišnje gubila i 100.000 do 200.000 KM na paušalnu procjenu, kroz nejasne normative, gubitaka šećera kroz propadanje robe, kaliranje, curenje, oštećenje ambalaže itd.
– Prema mojim saznanjima, Ilija Studen se dobro odužio Nikoli Špiriću u Beču gdje živi Špirićeva kćerka Jovana sa svojim vjenčanim ili nevjenčanim mužem… Koliko se ja mogu sjetiti, moguća kupovina stana od novca koji je dobio od pravnog lica ”Studen”, mogla se desiti u periodu kada je Savjet ministara donio odluku kojom se omogućava povlašćen uvoz šećera… Vremenski, čini mi se da je to moglo biti polovinom 2008. godine, ali se dobro sjećam da je Fuad Kasumović oko tog pitanja nešto talasao. Ta odluka je objavljena u Službenom glasniku BiH.
Pored Gorana Marinkovića, vlasnika firme ”Marinković Comerc” kojoj je izdejstvovao povrat PDV-a od 500.000 KM, prema Čauševićevom iskazu, Špirić je imao još jednog prijatelja sa istim imenom – Goran Marinković, ovaj put šefa Carinske ispostave Banja Luka koji je trebao biti smijenjen jer je firmama ”Janus” i ”Nono” omogućavao brže carinjenje, a ”bilo je i informacija da prima novac”, kako tvrdi Kemal Čaušević.
– Nikola Špirić me zvao telefonom i zahtijevao mi da ne smjenjujem Marinković Gorana dok se on ne vrati sa puta… Dolazio mi je takođe i Sadiković Anes (nekrunisani kralj tekstila hapšen zbog carinskih utaja u akcijama ”Bos” i ”Pandora”, op.a.) i molio me da ne smjenjujem Marinkovića, odnosno ”da mu ne razvaljujem posao”, kako mi je rekao”, piše u Čauševićevom iskazu.
