Zločin poznat kao Živa lomača dogodio se 27. juna 1992. godine kada su pripadnici paravojne formacije Osvetnici, na čelu sa najokrutnijim zločincima iz Višegrada Milanom i Sredojem Lukićem, natjerali oko 70 bošnjačkih civila u kuću Mehe Aljića, u naselju Bikavac u Višegradu, većinom žene, djecu i starije osobe, gdje su ih zaključali, a nakon toga zapalili kuću.
Najmlađa žrtva bila je stara samo godinu dana. Jedina koja je preživjela ovaj zločin jeste Zehra Turjačanin koja je o strahotama na Bikavcu svjedočila pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).
Zajedno sa zločinom koji se dogodio 14. juna 1992. godine u Pionirskoj ulici u Višegradu, ovaj zločin predstavlja jedan od najstrašnijih ratnih zločina koji su se desili tokom rata protiv Bosne i Hercegovine.
Pionirska, Bikavac, Uzamnica i Vilina Vlas govore o karakteru ratnih zločina na području Višegrada.
Za zločin na Bikavcu pravosnažnom presudom u MKSJ osuđeni su Milan Lukić na doživotnu kaznu zatvora i Sredoje Lukić na 27 godina zatvora. Za zločine u Višegradu suđeno je i pred domaćim sudovima u Bosni i Hercegovini.
UDIK ranije objavio knjigu Ratni zločini u Višegradu – presude, unutar koje se nalazi ukupno devet presuda za ratne zločine počinjene u Višegradu donesenih pred Sudom BiH i Vrhovnim sudom FBiH, a kojima su osuđeni Boban Šimšić, Dragan Šekarić, Miloš Pantelić, Momir Savić, Nenad Tanasković, Novo Rajak, Oliver Krsmanović, Predrag Milisavljević, Vitomir Racković i Željko Lelek.
