U toj igri brojeva i skrivenih planova leži diskriminacija koju je Dragan Čović priželjkivao
Piše: Rasim Belko @rasimbelko
Pravosnažnost osuđujuće presude ljudskim pravima i demokratiji u formi Izbornog zakona po modelu HDZ-a ovisi samo od spremnosti Dragana Čovića da se nakon SAD, konfrontira i sa Evropskom unijom.
Odnosno, samo bi Evropska unija uvjeravanjem HDZ-a i Dragana Čovića da Izborni zakon koji zvanično predlaže Hrvatski narodni sabor nije primaran u procesu traganja za pregovorima BiH sa EU. U toj situaciji Čović bi bio pred zidom i zbog već jasnog sukoba sa Sjedinjenim Američkim Državama, ne bi smio rizikovati prekid dobrih odnosa sa Briselom i ekspoziturom u Sarajevu.
Ukoliko, pak, sudbina HNS-ovog prijedloga Izbornog zakona bude ovisila o liderima Trojke – Elmedinu Konakoviću, Nerminu Nikšiću i Edinu Forti, nema dileme da bi smo vrlo skoro mogli dobiti Izborni zakon koji apsolutno negira sve norme demokratije i sve konvencije o ljudskim pravima i sprečavanju diskriminacije.
A prva diskriminacija ukoliko HNS-ov prijedlog izbora članova Predsjedništva BiH bude usvojen bila bi usmjerena na Hrvate koji žive u multietničkim sredinama kao što su Sarajevo, Tuzla, Bihać, Zenica. Ti Hrvati, iako bi imali pravo birati člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, ne bi imali neku formu elektorske uloge kakvu bi de fakto imali žitelji recimo Zapadno-hercegovačkog kantona.
No, prije nego nastavim navoditi šta je sve u pozadini igre oko izmjena Izbornog zakona po modelu Dragana Čovića, moram napomenuti da ono što je HNS pustio u javnost 12. februara, je istovjetno zakonu koji je HDZ predložio, a Dom naroda Parlamenta BiH usvojio 15. juna 2022. godine.
S lijeve strane HNS-ov prijedlog, s desne dio usvojenih izmjena Izbornog zakona
I to je prva prevara koju je Čović spremio za bh. javnost. S obzirom da je riječ o istovjetnom tekstu izmjena zakona, za koji je Ustavni sud BiH rekao da ne narušava vitalni interes Bošnjaka, te izmjene Izbornog zakona će, prema informacijama Patrije, biti upućene u Predstavnički dom Parlamenta BiH. Nema sumnje da Čović računa da će zastupnici stranaka Trojke dići ruke za taj zakon, jer su lideri Trojke kako je sam rekao pristali na predloženo. U tom slučaju, zakon bi studio na snagu i na općim izborima 2026. godine članovi Predsjedništva iz reda Bošnjačkog naroda i iz entiteta Rs birali bi se kao i do sada, a član predsjedništva iz reda Hrvata birao bi se dvostepeno – s ukupnim brojem glasova na nivou FBiH i s najvećim brojem glasova u tri od pet kantona (HNK, ZHK, Livanjski kanton, Posavski i SBK).
U prijevodu, za pobjedu Dragana Čovića ili nekog drugog HDZ kandidata bio bi izabran onaj ko ima najveći broj glasova u recimo ZHK, HNK i Livanjskom kantonu, čak i ako nije osvojio najviše glasova na nivou cijelog entiteta FBiH. U tom slučaju, rezultate je lako predvidjeti, jer je teško očekivati da se iko iole ozbiljan pokuša suprotstaviti HDZ-u, s obzirom na snagu koju bi mu dao novi Izborni zakon.
Očekivati je dakle jednog kandidata za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda (čitaj HDZ), a u toj mogućnosti krije se jedan drugi, za mnoge i neočekivani plan. U tom scenariju, etnički Hrvati koji više nisu potrebni Čoviću i HDZ-u, bili bi “preraspoređeni” da glasaju za kandidata iz reda bošnjačkog naroda.
Matematika je u ovom slučaju jednostavna i pokazuje da bi hrvatski birači u SBK, ZDK, Posavskom, Kantonu Sarajevo, Tuzlanskom Kantonu, BPK i USK mogli da glasaju za recimo Denisa Bećirovića kao kandidata stranaka okupljenih oko Trojke.
U praksi bi recimo Denis Bećirović ili neki drugi bošnjački kandidat po mjeri HDZ-a već u startu, prije otvaranja birališta mogao da računa na više od 50.000 glasova što je zbroj glasova koje su stranke okupljene oko HNS-a osvojile u izboru za kantonalne skupštine u ZDK, SBK, TK i KS, a ti glasovi posve su dovoljni da se može izračunati biračko tijelo stranaka HNS-a u ova četiri kantona.
U toj igri brojeva i skrivenih planova leži diskriminacija koju je Dragan Čović priželjkivao dok je optuživao da neko “uzurpira mjesto člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda”. Jer, kada i ako osigura da njegov kandidat bude siguran u izbor iz reda hrvatskog naroda, Čović će krenuti u realizaciju plana za koji je druge optuživao.
U toj igri neminovnu ulogu igrat će i stranke Trojke, kojima bi apsolutno odgovarala pobjeda njihovog kandidata u borbi za Predsjedništvo BiH. I u toj činjenici valja tražiti razloge zašto su lideri Trojke Čoviću rekli da prihvataju izmjene Izbornog zakona i zašto bi, ako zakon dođe na dnevni red, dobio podršku zastupnika Trojke.
Jer, historija izbora u BiH govori da su Bošnjaci do sada uglavnom imali tri ili više kandidata. Jedan bi bio Trojkin, drugi SDA-ov, treći iz nekog novog bloka i političkog subjekta. S obzirom da bi se u toj situaciji glasovi Bošnjaka rasipali na tri dijela, onih pedesetak hiljada što su Čoviću “višak” bi presudili izbore za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda.
A to već iz diskriminacije prelazi u majorizaciju najgoreg aparthejd modela.
Tako bi politika s Draganom Čovićem na čelu od izmišljene majoriziranosti prešla u fazu apsolutne majorizacije Bošnjaka koji čine 51 posto građana Bosne i Hercegovine, ali i onog dijela hrvatskog stanovništva koje nije odano HDZ-u BiH.
A sve to u konačnici vodi u stvaranje treće administrativne jedinice u Bosni i Hercegovini, kao uvod u konačnu podjelu države Bosne i Hercegovine.
