Piše: Amina Čorbo-Zećo @aminacorbozeco
Kada smo vjerovali da su prošlogodišnje tenzije između Milorada Dodika i Ambasade SAD dostigle vrhunac prevarili smo se. Posljednjih nekoliko sedmica javna prepiska Dodika i Ambasade SAD izgubila je svaki vid ukusnog političkog prepucavanja, s tim da u ovom slučaju i nije riječ o klasičnim političkim bitkama, jer s jedne strane imamo Dodika, a s druge administraciju SAD-a.
Zamislite velika Amerika, prva sila svijeta u kaljuži Milorada Dodika iz Laktaša.
Administracija koja prati ambasadora Michaela Murphyja gubi kredibilitet i nastupi samog ambasadora počinju ličiti na one Igora Kalabuhova, ruskog ambasadora, koji u javnosti izazove veliku pažnju, ali ona nikako nije dobronamjerna i svrsishodna.
Posebno neefektivno djelovanje Murphyja ostat će zapamćeno kao ispaljivanje ćoraka prema Dodiku, ali i Draganu Čoviću. Nesumnjivo je da njih dvojica drže liniju otpora čvrstom i da u iščekivanju predsjedničkih izbora u SAD-u očekuju dolazak Donalda Trumpa, a onda i smjenu administracije koja im za sada prijeti u pismima.
Murphy je upravo zahvaljujući dvojcu Dodik-Čović gubio, a evo i izgubio kredibilitet, jednako kao i Christian Schmidt koji je uz punu podršku administracije SAD-a, uveo novu dimenziju napetosti i manipulacija i ne zna se ko se od njih dvojice više služi istim.
Obojica su snagu pokazala na jednom cilju da predstave SDA kao kočničara procesa u uspostavi Vlade FBiH, Bošnjake doživjeti kao najkancerogeniji dio društva…
Ako se zna da je Američka ambasada u Sarajevu ucrtavala put uspostave vlasti onda je jasno da im Dodik ‘stoji na duši’, jer su stranke Trojke na državnom nivou umjesto opoziciji otišle u smrtni zagrljaj sa SNSD-om.
Podsjetit ćemo da se Evropska unija nije složila s odlukama Schmidta 2. oktobra, ali je on ipak slušao administraciju SAD-a.
Dakle, Dodik je u vlasti zahvaljujući upravo SAD-u, a prepucavanja Ambasade s njim su magla koju nam navlače na oči da ne bismo jasno vidjeli da ipak nije samo Dodik kriv.
Posebna je priča, pak, Dragan Čović, očito nerješiva enigma za Murphyja. On trenutno stoji na putu projekta zvanog Južna interkonekcija, a pisma upućivana iz State Departmenta i Ambasade o važnosti ovog projekta su ostala kratkotrajna zabava za javnost!
Sigurno je jedno, da priču o posvećenosti SAD-a teritorijalnom integritetu, suverenitetu i multietničkom karakteru BiH i njenoj integraciji u euroatlantske institucije nije upitna, ali sve drugo jeste! Prečesto zaboravimo da istina nije samo rezultat, već i put do nje.
A, istina koju sada živimo, gdje Dodik uprkos sankcijama i dalje vlada, i donosi nevolje u Bosni i Hercegovini, ukazuje na loš rad Ambasade koja slovi za jednu od najjačih.
I iako je Murphy ponosan na posao koji je njegov tim u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru obavio kako bi ovoj politici dao konkretno, opipljivo značenje za građane BiH, ostat će upamćeno da je jedan ambasador velike Amerike izgubio bitku protiv predsjednika dviju stranaka u maloj Bosni i Hercegovini.
Jer osim igre riječi činjenica je da Čović i Dodik samo čekaju njegov odlazak, jedan neokrznut – Dragan Čović, a drugi ‘ranjen’ – Milorad Dodik, ali s ranama koje će neka, njemu očekivana administracija, vrlo brzo izliječiti. Kada se sve sabere i oduzme na gubitku je najviše država Bosna i Hercegovina.
