U konačnici, Rezolucija će biti ogledalo u kojem će se Generalna skupština i Vijeće sigurnosti UN-a moći ogledati najmanje jednom u toku godine i imati priliku za samokritiku i preispitivanje vlastite politike.
Za NAP piše: Sifet Kukuruz, pravni ekspert
Najavljeno usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici na sjednici Generalne skupštine UN-a izazvalo je mnogo rasprava na lokalnom i regionalnom, ali i širem internacionalnom planu. Ove rasprave obilježene su oštro suprotstavljenim stavovima, onima koji ukazuju na potrebu usvajanja jedne ovakve rezolucije i onima koji u njenom usvajanju vide prijetnju pomirenju u BiH, ali i regionalnoj stabilnosti.
Ovakvi suprotstavljeni stavovi doveli su i do značajnog prolongiranja usvajanja Rezolucije, a proteklo vrijeme je, uz dosta medijske pompe, iskorišteno za lobiranje “za” i “protiv” Rezolucije, što ukazuje da postoje značajne dileme i nejasnoće u vezi s potrebom, ali i mogućim posljedicama usvajanja jedne ovakve rezolucije.
Iako Rezolucija o genocidu u Srebrenici nema pravno obavezujući karakter, neki su i samu najavu njenog usvajanja tumačili kao presudu cijelom srpskom narodu ili presudu entiteta Republika srpska.
Neodrživost ovakvih tvrdnji možda najbolje oslikava činjenica da ni presuda Međunarodnog suda iz 2007. godine za genocid, a ni brojne presude tzv. Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju, kojima je dokazan genocid, kao pravno obavezujući akti, nisu bile presude srpskom narodu, niti su dovele u pitanje postojanje entiteta Republika srpska.
Neistine ili poluistine
Paralelno s ovakvim strahovima odvija se drama na internacionalnom planu koja je režirana na način da se države koje glasaju “za” ili “protiv” Rezolucije svrstavaju na one koje su na pravoj i one koje su na krivoj strani historije.
Mnogo toga ukazuje da se u cijeloj priči najmanje ili skoro nikako vodi računa o žrtvi koja ostaje razapeta između interesa onih koji su izvršili genocid i njihovih sponzora, i onih koji su bili obavezni, a nisu spriječili izvršenje tog zločina. U tom kontekstu, potpuno je jasno da ne postoji stvarni interes ni jednih, ni drugih za usvajanje Rezolucije.
Prvi Rezoluciju ne žele jer se plaše da bi rezultati genocida mogli biti dovedeni u pitanje, pa čak i poništeni, a drugi jer se boje da bi se doveli u nezgodnu situaciju, s obzirom da su bili dužni spriječiti zločin, a to nisu učinili, iako su mogli. Rezolucija ostaje razapeta između ove dvije strane i teško da se može posmatrati kao izraz duboke moralne i političke katarze na internacionalnom planu.
Rezolucija Generalne skupštine UN-a, kao akt političke prirode koji je zasnovan na neiskrenim namjerama, samo potvrđuje karakter politike koju je ova svjetska organizacija vodila i još uvijek vodi. A o kakvoj politici se radi najbolje znaju preživjele žrtve genocida u BiH.
“A Avdo veli”
Ovom prilikom nije na odmet spomenuti interpretaciju značaja Rezolucije novinara Avde Avdića, koji je na vrlo upečatljiv način pojasnio red veličina kada su u pitanju rezolucije Vijeća sigurnosti i Generalne skupštine UN-a. Tako “Avdo veli” da je vrlo naivno polagati neke velike nade u Rezoluciju Generalne Skupštine UN-a koja nema pravno obavezujući karakter, a prethodno biti svjedokom nekažnjenog kršenja brojnih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koje su imale obavezujući karakter. Ali, kako to “Avdo veli”, bolje je da Rezolucije ima, kakva god da je, nego da je nikako nema.
Još je naivnije vjerovati da je usvajanje Rezolucije od strane Generalne skupštine UN-a izraz poštovanja i iskrenosti međunarodne zajednice prema preživjelim žrtvama genocida. Rezolucija o genocidu u Srebrenici je izraz iskrenosti u istoj mjeri u kojoj su rezolucije o proglašenju zaštićenih zona UN-a 1993. godine predstavljale izraz iskrenog opredjeljenja UN-a da zaštiti stanovništvo ovih zona od genocida.
Istovremeno, s pravom se može tvrditi da Rezolucija predstavlja pravdu za preživjele žrtve genocida u istoj mjeri u kojoj su rezolucije o proglašenju zaštićenih zona UN-a iz 1993. godine predstavljale garanciju za preživljavanje stanovnika zaštićenih zona koji su kasnije, pred očima UN-a, ali i cijele svjetske javnosti, pobijeni na najsvirepiji način.
Treba podsjetiti na činjenicu da je 16. aprila 1993. godine, Rezolucijom 819 Vijeća sigurnosti UN-a, enklava Srebrenica proglašena “zaštićenom zonom”, dok je 6. maja 1993. godine, Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 824 ovaj status proširen na Sarajevo, Žepu, Goražde, Tuzlu i Bihać. Svi ovi gradovi stavljeni su pod zaštitu mirovnih jedinica UNPROFOR-a i samo su čudom izbjegli sudbinu Srebrenice.
Dakle, niti su pravno obavezujuće rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a žrtvama genocida donijele sigurnost, niti će usvajanje pravno neobavezujuće Rezolucije o genocidu u Srebrenici od strane Generalne skupštine UN-a preživjelim žrtvama genocida donijeti pravdu. Trgovanje sa Rezolucijom o genocidu u Srebrenici, koje svaki dan postaje sve vidljivije, predstavlja ustvari izraz nepoštovanja preživjelih žrtava genocida.
Odnos koji međunarodna zajednica danas iskazuje prema preživjelim žrtvama zločina genocida sve više asocira na odnos koji je međunarodna zajednica iskazala prema žrtvama koje nisu preživjele taj strašni zločin.
Jednoglasna podrška UN-a
Intrige koje prate rad Generalne skupštine UN-a u vezi s najavljenim usvajanjem Rezolucije pokazuju da bi, u svijetu kakav on danas jeste, jedino Rezolucija koju bi sponzorirali oni koji su izvršili genocid, a kosponzorirali oni koji su svjesno omogućili da se taj zločin izvrši i koji ništa konkretno nisu preduzeli da se taj zločin adekvatno kazni, imala jednoglasnu podršku u Generalnoj skupštini UN-a. Usvajanje takve Rezolucije zasigurno ne bi bilo odlaganao, niti bi se na tekst Rezolucije ulagali amandmani.
Problemi s određivanjem datuma sjednice Generalne skupštine UN-a na kojoj bi bila usvojena Rezolucija o genocidu u Srebrenici pokazuju da je međunarodna zajednica u svom stavu prema zločinu genocida licemjerna i bes/kompromisna. Peripetije u vezi prolongiranja usvajanja ove Rezolucije jasno pokazuju da je Rezolucija postala sredstvo političke trgovine, a ne način odavanja pijeteta preživjelim žrtvama genocida. A to nije put u sretniju i sigurniju budućnost čovječanstva, nego put lutanja od prošlih do nekih budućih genocida.
Ovakav odnos međunarodne zajednice prema Rezoluciji je najbolji dokaz da je novi genocid uvijek moguć, pa čak i prema žrtvama koje su taj zločin uspjele nekim čudom preživjeti. Da međunarodna zajednica nije iskrena u svojoj borbi protiv ovog strašnog zločina koji potkopava same temelje ljudskog roda pokazuje i činjenica da se o tekstu Rezolucije na svjetskoj sceni vrlo intenzivno pregovara, a iza zavjese pogađa i trguje. Svijet koji je spreman pregovarati sa zlom, ustvari pristaje na novo zlo. Pitanje je samo kada i gdje i u kojoj mjeri će se zlo ponoviti i ko će biti njegov sponzor, a ko kosponzor.
Pristup Međunarodnog suda
S obzirom na brojne kontraverze u vezi usaglašavanja teksta Rezolucije, čak i oni koji su kod očiju slijepi, mogu vidjeti da se tekst Rezolucije prilagođava interesima onih koji su izvršili genocid i interesima onih koji su taj zločin omogućili i koji nisu ništa učinili da se njegovo izvršenje spriječi. Mnogo toga ukazuje da bi Rezolucija čiji tekst bi u pojedinim dijelovima bio zatamnjen jednoglasno bila podržana u Generalnoj skupštini UN-a.
Da ovakva teza nije tvrdnja bez pokrića u realnosti dovoljno je podsjetiti se na činjenicu da je i Međunarodni sud pravde, koji je također organ UN-a, pristao dijeliti pravdu na osnovu zatamnjenih i redigovanih dokumenata. Na takav način UN su jednom već pristale na pakt sa zlom, pa je naivno vjerovati da se to ne može ponoviti.
Tako su UN u navodnoj potrazi za pravdom, koristeći se zatamnjenim dokumentima, zalutale duboko u tamu iz koje se ni do danas nisu uspjele izvući. A genocid u Palestini dokazuje da se UN i danas nalaze duboko u mraku koji polahko, ali sigurno prijeti da postane trajna i suštinska dimenzija svjetske politike koja se ispoljava kroz Vijeće sigurnosti i Generalnu skupštinu UN-a.
Moralna hipokrizija
Da bi svijet bio bolje i sigurnije mjesto za život nisu dovoljne rezolucije i deklaracije, potreban je rezolutan odnos prema zlu, a danas upravo nedostaje takav odnos, uprkos činjenici da se tačan broj rezolucija i deklaracija skoro da i ne može utvrditi.
Umjesto beskompromisne osude i rezolutnog odnosa prema zlu, međunarodna zajednica se opredijelila za kompromis sa zlom. Zato je nemoguće ne postaviti pitanje – ukoliko Rezolucija ne odražava puninu pravde koju bi mogla da crpi iz pravosnažnih presuda za genocid – kome i zašto je onda takva Rezolucija potrebna?
Zasigurno se može braniti stav da je Rezolucija o genocidu u Srebrenici najpotrebnija UN-u, a najviše Vijeću sigurnosti koje se u praksi vrlo često pokazuje faktorom nestabilnosti, ali i kao glavna prijetnja međunarodnom miru i stabilnosti, a nerijetko i kao glavni uzrok patnji i stradanja, hiljada, stotina hiljada, pa čak i miliona ljudi širom svijeta.
Danas se to najbolje vidi na primjeru genocida u Palestini. I ovaj genocid Vijeće sigurnosti UN-a, a posebno velike sile s pravom veta, ne žele zaustaviti. Za njih je genocid bio i ostao, koliko god to izgledalo zastrašujuće ili nerealno, samo sredstvo svjetske politike. I to sredstvo se u međunarodnim odnosima sve češće i sve brutalnije koristi.
Genocid u Palestini
Zbog toga je više nego opravdano postaviti pitanje – kakav je smisao osude genocida kroz usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici, kada oni koji glasaju za tu Rezoluciju danas dozvoljavaju, pa čak i podržavaju, genocid u Palestini? Kome je i zašto važna osuda zločina genocida od onih koji dok osuđuju jedan, istovremeno omogućavaju drugi genocid?
Ovakav odnos prema zločinu genocida dokazuje da svijet u suštini i nije protiv ovog zločina. Svijet koji osuđuje genocid u Srebrenici, a istovremeno posmatra, dopušta i podržava genocid u Palestini, nema pravo očekivati da se njegove rezolucije uzimaju za ozbiljno. Mnogo toga podržava stav da osuda genocida u Srebrenici postaje pokriće za drugi genocid, onaj koji se danas vrši u Palestini, a koji Vijeće sigurnosti UN-a i Međunarodni sud ne žele spriječiti.
U svijetu koji dopušta i podržava genocid, usvajanje Rezolucije o osudi genocida i nije neka utjeha. Na takav način i Rezolucija o osudi genocida u Srebrenici se pojavljuje isključivo kao interes velikih sila, pri čemu žrtve genocida kao satisfakciju dobivaju samo riječi, dok rezultati tog zločina, uz pristanak i saglasnost te iste međunarodne zajednice i dalje određuju njihove i živote budućih generacija u BiH.
Ipak, iako se Rezolucija ne usvaja kako bi se osigurala pravda za žrtvu, nego prije svega u interesu velikih sila, nije moguće u cjelosti negirati njene pozitivne efekte koji se pojavljuju više kao nuspojava, a manje kao rezultat iskrenog opredjeljenja da se genocid osudi i onemogući njegovo ponavljanje.
“Pirova pobjeda”
Bez obzira što se Rezolucija pojavljuje kao “Pirova pobjeda” i što će malo ili ništa promijeniti kada je u pitanju status žrtve koja će i dalje ostati uskraćena za pravdu, uvođenje genocida u Srebrenici u obrazovne sisteme širom svijeta i redovno godišnje sjećanje na ovaj strašni zločin ipak može pomoći budućim generacijama, ne samo da se pravilno informišu o ovom zločinu, nego i da lakše shvate u kakvom svijetu žive, da shvate da su dio svijeta koji je takav zločin omogućio i dozvolio.
Buduće generacije će imati mogućnost lakše razumijeti karakter međunarodne politike i funkcionisanje najvažnijih svjetskih institucija.
Usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici pojavljuje se korisnim i u svjetlu činjenice da postoje snage koje negiraju zločin genocida i koje su željele da Rezolucija ne postoji. Činjenica da će Rezolucija biti usvojena, ipak ne znači da ne postoje i da i dalje neće postojati snage koje rezultate genocida žele postaviti osnovom budućeg života. A ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da takve želje nerijetko imaju i značajnu podršku međunarodne zajednice.
U kontekstu ovih pozitivnih efekata, ipak ne treba zaboraviti i da postoji opasnost od usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici koja se ogleda u mogućem razvijanju narativa da se više nikada neće dozvoliti da genocid bude izvršen. U ovakvom svijetu kakav on danas jeste to se jednostavno ne može tvrditi, odnosno u takve tvrdnje se ne smije vjerovati.
Ogledalo za VS i GS
Da je međunarodna zajednica imala ispravan odnos prema genocidu u Srebrenici čovječanstvo danas sigurno ne bi svjedočilo novom genocidu, niti bi preživjele žrtve genocida u BiH živjele u uslovima koje su proizveli ideolozi, stratezi i izvršioci genocida. Dok na jednoj strani osuđuje genocid u Srebrenici, međunarodna zajednica na drugoj strani ništa ne čini da se efekti i učinci genocida ponište.
Iskrena osuda genocida u Srebrenici podrazumijevala bi da se onemogući da rezultati ovog zločina predstavljaju okvir za život u BiH, ali i da se osude oni koji su žrtvi genocida uskratili pravo da se brani, koji su joj vezali ruke i bacili je u nemilost, do zuba naoružanom, zločincu.
Bez obzira na sve loše i pozitivne aspekte, Rezolucija o genocidu u Srebrenici će ipak ostati trajna opomena o karakteru politike koju je međunarodna zajednica vodila u BiH. Možda je to i najvažniji aspekt ove Rezolucije. Na osnovu ove Rezolucije budući naraštaji će znati kakva se politika vodila i još uvijek vodi u organima ove svjetske organizacije.
U konačnici, Rezolucija će biti ogledalo u kojem će se Generalna skupština i Vijeće sigurnosti UN-a moći ogledati najmanje jednom u toku godine i imati priliku za samokritiku i preispitivanje vlastite politike. Pitanje je samo koliko vremena će proteći dok to ogledalo ne bude optuženo da daje iskrivljenu sliku stvarnosti.
