Odlaze zadnje perjance nekadašnjeg Zvornika. Ode i Muhamed Zaimović. Ostavio je trag u opštinskom pravosuđu, temelju svake države. I gdje nije mogao svako ni priviriti. Teško se moglo sresti poštenijeg i principijelnijeg sudiju i pravnika.
Naravno da nije mogao doći sebi šta bi od sistema koji se uruši a još gori zajahaše. Kada je vrag odnio šalu- samo što nije puklo – sišao sprat niže da komšijski pitam šta on veli? Imao je spreman ranac a nema potrebe šire o naivnosti našeg čovjeka, penzionera, uglednog građanina. Opisan je anegdotski razgovor, nakon šta sam zapazio pri vrhu ranca. U svakom slučaju inspirisao da se i ja slično”spremim”za rat. Plus”praktika”i 7 ili biće da je 9 filmova. Na taknuh kad mi “uvališe”u stan “špijunku”pred napad da me “pripazi”… Jedino tu ispadoh pametan, ostalo još veći naivčina..!
Više je razloga da ostanem živ, a Muhameda može se vidjeti u onom neponovljivom kadru na Google kako usplahiren u bijelom mantilu silazi niz Hrid u Zamlazu u ruke prekodrinskih “oslobodilaca”sa uperenim automatima. Onda, koja drama kada su naredili da se “prijavi” u opšini. Hoće ponekad “kliker”u toj sekundi kada se odlučuje o životu i smrti- sinulo oko “zamjene imena”. Pa bijeg. Uspio je umaći- sakrio se u jednoj “nezaključanoj” kući. Potraga je potrajala. Baš u tu kuću ušli da predahnu.”Ispod kreveta ima neko..!” Nađoše.
Dobro je smišljeno za priču oko”suđenja”u Karakaju. Uslijedilo je pitanje:”Kako je sudio?”- složiše se: “Pošteno” i – pustiše! Gdje će- kud će sa tom svojom “slobodom”…?” Nova drama- ponovo je u stanu, danima saaam iznemogao od straha i gladi…- prve komšije sa trećeg u Z-14 pritekoše da pomognu…
Ispraćaj poznatog Zvorničanina u majkinoj Tuzli
…..
Granični Zvornik je neispričana strašna ratna priča. Posebno Harisa Mehinagića, Muhameda Zaimovića…- među najdramatičnijim. Obje dijelom prepričane u romanu”Bijeli cvijet iznad puta”, S.H. Moglo u film. Sestra Điđa pitala brata- nije stigao odgovor. Razumjeti, isto kada sam Mirzu zvao da prenese ocu. Planirao prvi kadar familije ispred TV-a sa koga ide spomenuta scena kada ga zarobljavaju… Potom bi išao u krupnom planu On, Sabaheta, Indira i Mirza. Njihova lica. Zumirati oči, usne, ruke… Ne bi moglo sa jednom kamerom, bar još jedna iz drugog ugla…
Dugo sam čekao odgovor.
Ne bi…
Isto kao i sa Harisom. (Ode i on nedavno. Nakon Dejtona jednom sreli. Dijasporna priča, a nisam skidao pogled sa biljega ispod donje usne kuda je prošao metak. Preživio je streljanje u Beksuji… ni “a”da išta pitam! Drag mi je bio radi oca Zije…U vrijeme kada je Zvornik bio- Zvornik!).
Razumjeti.
Razumijem, dobri Muhamede.
I konačno da poslije toliko i toliko godina sasvim nađeš smiraj u majkinoj Tuzli…
Hvala ti što si u mozaiku dragih likova koje sam sa radošću sretao u našem nekadašnjem Zvorniku.
Počivaj u miru!
Sead Hambiralović, GljivaMira & DaBudeBolje