Tonemo ili smo dotakli dno, jedina je preostala dilema Bosne i Hercegovine nakon tri decenije njene nezavisnosti. Vizije kako ćemo – nemamo, ali ne znamo ni šta hoćemo. Svaka pora bosanskohercegovačkog društva zatvorena je potpunim odsustvom definicije šta smo, šta hoćemo, kuda i kako ćemo dalje.
Imamo državu, ali kako vrijeme od vihora agresije odmiče sve više se postavlja pitanje koliko smo zaista ponosni što smo je odbranili od projiciranog nestanka u pepelu. Sve manje smo odani toj državi, sve više teret sami sebi. Sve to moglo bi se podvesti pod kobnu grešku prošlosti, jer, pokazalo se da ponudu “bolje bilo kakav mir od nastavka rata” nismo smjeli prihvatiti. Nama je mir uzeo ono što smo ratom odbranili, a danas smo u inim oblicima rata inferiorni i onemogućeni da se nosimo sa širokopojasnom ofanzivom.
Država koja mora funkiconisati na modelu dogovora neprijateljskih snaga evidentno neće funkcionisati, a u realnom vremenu nad njenom sudbinom vise različite mogućnosti nestanka. Te mogućnosti, čak i načini su sve jasnije vidljivi, a sve manje domen analitičkog projiciranja. Nezavisnost je plaćena životima i krvlju onih državi odanih, a dobijeni proizvod sve je, samo nije nezavisna i moderna evropska država.
Činjenica da se sudbinama nas koji Bosnu i Hercegovinu nosimo u srcu i svakodnevnom životu na daljinu zajebavaju isti oni koji su se zajebavali birokratijom dok su nas neprijatelji klali, govori u prilog tezi da se samo definisanjem šta smo, šta hoćemo i kako ćemo to izvesti, možemo odbraniti od umiranja na najteži način – legalnim istrebljenjem.
A ono što danas živimo kao realnost zapravo je najočitiji vid legalnog istrebljenja, jer na 49 posto države Bosne i Hercegovine građani koji ovu zemlju vole su progonjena vrsta, jer su se nakon etničkog čišćenja i genocida usudili vratiti na teritorij zamišljen kao srpski prostor na Balkanu. Na jugu države je aparthejd režim koji progoni sve koji umjesto šahovnice nose državnu zastavu. Jer, otkud pravo žrtvi UZP-a da živi na prostoru očišćenom UZP-om u projekciji teritorije za hrvatski živalj.
Ono gdje možemo živjeti mi koji volimo Bosnu i Hercegovinu su po geografskom položaju komunikacijski nepovezane enklave. Odnosno prostori koji su u nacrtima nestanka države Bosne i Hercegovine predviđeni kao dugotrajna tamnica do konačnog istrebljenja.
A oružje kojom će biti ugušeni u tamnice zbijeni je iluzija Evropske unije, koja nas treba opčiniti da vjerujemo kako ćemo jednog dana biti građani svijeta i kako nas jednog dana na granicama i aerodromima neće gurati u stranu zbog imena i izgleda.
Što više vjerujemo u tu iluziju, to su nam mogućnosti nestanka šire i pogubnije. Jer, odavno ne vjerujemo svojim očima i razmišljanjima, a omađijani slijepo slijedimo sve što nam se kaže.
Često nam nude primjere država poput Francuske i Njemačke koje su kao eto dugo ratovale, a sada sarađuju zarad bolje budućnosti. Da, ali Njemačka je nakon svjetskog haosa koji je proizveo njen hegemonizam drastično kažnjena, njena vojska je osakaćena i pretvorena skoro u paradnu. Iza Francuske je stala moć Zapada i tako je riješen problem.
Srbija i Hrvatska nisu kažnjene za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, naprotiv, nagrađene su u svakom mogućem pogledu, jedna kao članica EU, druga kao regionalni lider. I objema je kroz lažni mir data mogućnost da kontrolišu sudbinu Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je za odbranu od agresije dobila uređenje i sistem protiv kojeg se niti jedna zemlja svijeta ne bi mogla izboriti, uprkos činjenici da postoje presude međunarodnog suda kakve svjetsko pravo nije imalo u praksi do tada. No, ni to nije bilo dovoljno, pa se Bosni i Hercegovini nametnula opcija da mora njegovati odnose s izvođačima paklenih planova koji i danas ne kriju da je žele uništiti, ukoliko želi živjeti u evropskom blagostanju.
I zato je ta priča o evropskim integracijama zapravo maska za projekat našeg nestanka.
Ali, poenta cijele priče je da nisu krivi oni, krivi smo MI. Krivi smo jer smo dozvolili da nam nekada zbijeni ratni strojevi postanu desetkovane vojske koje lutaju u pomenutoj iluziji i svaka za sebe kaže da je ispravna. Bez vraćanja svih u stroj pod zastavom države, plan našeg nestanka ubrzo će biti ispunjen.
A to može vidjeti svako ko hoće da se osvrne i pogleda oko sebe. Nameću nam ono što nećemo i što nismo, ne daju ono što bismo htjeli. Instalirali su najgore od nas, dali im moć, novac i sve što pohlepnima treba da izdaju brata, saborca, državu. Takvi su danas naše vođe i ma koliko nam se ne sviđali, ma koliko ih mi ne prihvatali, oni su tu i vode nas do konačnog kraja.
Ali opet, krivi smo mi, jer smo zaboravili da nas u miru može sačuvati jedino što smo imali u ratu – zajedništvo, sinhronizovano djelovanje, odanost državi i saborcima umjesto ličnom egu i potrebi, znanje i obrazovanje i u konačnici odlučnost da proces stvaranja države dovedemo do kraja.
Kada to budemo imali, bit ćemo u prilici da konkretizujemo i naplatimo časnu herojsku borbu u ratu. Do tada, oni koji neumorno rade na našem nestanku imat će otvoren prostor da posao privedu kraju. A mi ćemo konstatovati da smo država koja je trideset godina nigdje i nikuda! Dok ne ugledamo liticu ambisa, odnosno nestanka!
Piše: Rasim Belko @rasimbelko/ Patria
