Onda se jave razno-razni „revolucionari“ koji tvrdeći da to ne može u njihovo ime
Jasno je kako treba osuditi svaki napad na povratnike ili provokacije koje se vrše sa ciljem zastrašivanja povratnika u bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine. Posebno je osjetljiva situacija oko povratnika u bh. entitetu Republika srpska, ako se pri tome uzme sudski utvrđena činjenica o presuđenom genocidu, ratnim zločinima i etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1992. do 1995. godine.
Očito su provokacije koje su nedavno doživjeli povratnici u Vlasenici ili Potočarima, zapravo, ništa drugo do nastavak genocida samo drugim sredstvima, što za cilj ima stvaranje nemogućih i nepodnošljivih uslova za život povratnika, kako bi se oni radi tog pritiska otjerali iz tih područja.
Onda se jave razno-razni „revolucionari“ koji tvrdeći da to ne može u njihovo ime, što je svakako ispravno, jer su takvi stavovi podrška povratničkoj populaciji i osuda onih huligansko-provokatorskih snaga koji „neorganizovano“ vrše provokacije prema povratničkoj populaciji u ime zaštite ratnih zločina i negiranja genocida. Taj stav „Ne u moje ime“ izrekli su federalni zastupnik Dragan Mioković i zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice Duška Jurišić.
Međutim, iako se ovdje radi o jednoj vrsti populizma, da se kroz udar na empatiju povratničke populacije ubere neki jeftini politički poen, ne možemo da se na zapitamo, zašto isti ti kadrovi Naše stranke, ne kažu „Ne u moje ime“ kada se radi o izboru Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, bez dana pravosudnog iskustva ili davanje svih resursa HDZ-u, kao što su to na primjer Autoceste FBiH, Fonda za zaštitu okoliša i niz drugih jako atraktivnih političkih pozicija u državnim i entitetskim institucijama vlasti.
Zašto ne kažu „Ne u moje ime“ kada se radi pravno nasilje u Parlamentu FBiH, koje često bude sa one druge strane zakona, kako bi se kroz komisije u Zastupničkom domu Parlamenta BiH, osiguralo nesmetano imenovanje HDZ-ovih kadrova na najznačajnija mjesta. Njihov zastupnik Damir Nikšić to vidi kao borbu za Federalnu televiziju, što je ništa drugo nego obična zamjena teza. Da li zastupnik Nikšić zna šta je zamjena teza, ostaje nepoznato.
Ili, na primjer, kada se radi presudi „Kovačević“ koju su u čudnim okolnostima nastojale osporiti osobe čiji status agenata pred Evropskim sudom za ljudska prava nije jasan niti do kraja uređen, zašto tada niko od njih nije rekao „Ne u moje ime“ i uradio nešto da to spriječi ili je to baš bilo u njihovo ime jer je to neki izraz kompromisa sa HDZ-om i SNSD-om koji donosi navodnu dobru atmosferu, makar i na štetu ljudskih prava i u korist diskriminacije. Gdje nestade ta borba za ljudska prava i protiv diskriminacije u njihovo ime ili su im kompromisi na štetu države važniji, kako bi se pokazali kao pouzdani partneri u vlasti?
Je li u njihovo ime ili možda nije i to što se svim političkim silama nastoje izručiti HDZ-u Izborni zakon Bosne i Hercegovine, kroz jednu manipulaciju da se članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine trebaju birati u Parlamentu Bosne i Hercegovine, iako se time ne implementira presuda „Kovačević“?
O tome nigdje ni slova, osim što vidno hoće isporučiti i taj dio Izbornog zakona BiH prema željama HDZ-a tako što bi se članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine birali u Parlamentu Bosne i Hercegovine, čime bi opet građanina uzeli aktivno biračko pravo, kako bi do kraja istjerali svoje nastojanje za kompromisom, makar i na štetu države. O tome, niko od njih ništa ili je i to baš u njihovo ime?
(K.D./Patria)
