Imalo je „političko Sarajevo“, koje je u međuvremenu zaslugom Trojke mutiralo u „bošnjačku reprezentaciju“, priliku ne birati Milorada Dodika u državnu vlast, čak i unatoč grčevitim otporima Čovićevih deputata u Parlamentu BiH
Piše: SENAD AVDIĆ
Slobodan Milošević u jednom od brojnih razgovora vođenim sa njim uoči rata pita Radovana Karadžića je li Ejup Ganić „Šiptar, ili, ili… šta je on?“. Karadžić mu neodređeno odgovara da to „niko ne zna“, a Milošević nastavlja: „On je bio i Ganići jedno vreme…“ Tadašnji lider Srpske demokratske stranke govori o Ganiću kao „modernom čoveku, koji nije nazadan…“, pa kao ilustraciju navodi da se „njegova kćerka, on sam kaže, školuje u Engleskoj, uči jahanje“.
Ovaj telefonski mali noćni trač srbijanskog lidera sa njegovim bosanskohercegovačkim šegrtom nikako ne treba posmatrati u anegdotalnom ključu, jer bi to značilo potcijeniti njegovu suštinu. Nije čak presudno ni to da li je Milošević izmišljao, karikirao (čemu je bio patološki sklon), Ganićevu etničku „prevrtljivost“ i političko konvertitstvo; dovoljna je činjenica da se on uopće za nju zanimao i raspitivao se. Reklo bi se da su Milošević i njegov prateći obavještajno-policijski aparat pokazivali veći interes za Ganića, njegov nacionalni background i vrednosno-svjetonazorski profil, nego oni koji su ga predložili, dakle Stranka demokratske akcije, kao i oni koji su ga (kao Jugoslovena) na listi „Ostalih“ svojim glasovima izabrali u Predsjedništvo BiH.
Uostalom, Ganić je rođen u Srbiji, studirao u Beogradu, imao uspješnu naučnu i vidljivu političku karijeru (bio, recimo, delegat na posljednjem Kongresu SKJ), tako da srpskom lideru nije predstavljalo veliki problem da ga temeljito „dokumentira“. To je Služba radila i prije njega, a radi, jasno je, i nakon njegovog političkog i životnog sunovrata. Za ono što je pripremala Srbija prema Bosni i Hercegovini, totalni rat, bespoštedna agresija, trebalo je, naravno, upoznati neprijatelja „u glavu i u dušu“, da bi ga se pobijedilo, kako je savjetovao kineski mislilac i vojskovođa Sun Tzu. Nije nebitno znati čak i takve obiteljske bizarnosti, poput šta mu i gdje kćerka studira.
Lov na Branka
Kada je krajem 1988. godine krenuo pohod srbijanskih medija (i) na glavu i funkciju Branka Mikulića, tadašnjeg predsjednika jugoslovenske vlade, u jednim beogradskim novinama je objavljeno (a ubrzo dinamikom antibirokratskog medijskog kanibalizma preneseno u svim drugim) da je kabinet predsjednika SIV-a državnim parama plaćao avionsku kartu njegove kćerke Planinke, poznate slikarke. „Nazvao sam nakon toga Slobodana i objasnio mu da to nije istina, da je iz mog kabineta samo rezervisana karta, koju je moja kćerka platila svojim novcem. Odgovorio mi je: ‘Branko, tvoj je dosje izvučen iz fioke i niko ga više ne može vratiti nazad’“, ispričao je godinu-dvije poslije Mikulić ovom novinaru.
Petnaestak godina kasnije, u tzv. zajedničkim prostorijama zatvora u Scheveningenu, optuženik za ratne zločine Milošević govori sustanaru, oficiru Armije BiH: „Čoveče, kakve sam ja informacije tokom rata dobivao o tebi od budala sa Pala, bio sam uveren da ti jedeš malu decu. Kad tek ovde vidim, ti sasvim korektan i normalan čovek.“
Neprijatelja treba upoznati, što podrobnije i vjerodostojnije, kako je preporučivao kineski mudri general, ali ništa tako nije efikasno u bitkama „koje nisu oružane, ali nisu isključene ni oružane“, kako je 1989. govorio Milošević, kao mogućnost da sam sebi odabereš budućeg neprijatelja!
U memoarskoj knjizi Dobrice Ćosića „Knjiga o Titu“, objavljenoj krajem prošle godine, 10 godina nakon smrti njenog autora, prilično pouzdano možemo uočiti da smjena Aleksandra Rankovića i najmoćnijeg srpskog političara i druge najutjecajnije persone u Jugoslaviji (iz 1966. godine) nije predstavljala samo tačku na kojoj se Ćosić kao politički najprominentniji pisac personalno razilazi s Josipom Brozom. Bila je to nulta tačka sa koje (Ćosić) kreće u potragu za novim, drugačijim modelom zajedničke države, njene reunitarizacije i ispravljanja navodnih grešaka i nepravdi koje je avnojevski koncept počinio prema Srbima.
U trenutku Brozove smrti 1980. Dobrica Ćosić i njegovi višedecenijski prijatelji „sabesednici“, „siminovci“, tako nazvani po beogradskoj Siminoj ulici u kojoj su se okupljali, imaju manje-više zaokružen idejnopolitički i geografsko-kartografski koncept buduće Jugoslavije. Pišu ga i dotjeruju, pored Beograda i u vili Jovana Raškovića u Primoštenu, diskutiraju o njemu sa slovenačkim intelektualcima okupljenim oko Nove revije, u dosluhu su sa hrvatskim disidentima –stradalnicima iz Hrvatskog proljeća. Sav taj predani trud će biti okupljen u onom što će u povijesti raspada Jugoslavije zauzimati markantno mjesto.
Dakle, „nedovršenom“ Memorandumu SANU iz 1986. godine. Aleksandar Ranković nije fizički bio integrisan u ovaj „kružok“, ali je njegov duh unitarističko-represivnog jugoslovenstva lebdio nad svim procesima koji su se odvijali unutar onoga što je tadašnja sklerotična partijska propaganda nazvala „građanskom desnicom“.
Disidentska ezoterija
Uočljivo je iz Ćosićevih memoara, kao i brojnih drugih dostupnih svjedočenja aktera tog vremena, da cilj ove disidentske „ezoterije“ nije bila demokratizacija Jugoslavije i pluralizacija njenog društveno-političkog sustava, nego je višestranačje bilo sredstvo za etno-teritorijalno prekomponiranje zemlje. Srpski akademici, predvođeni Ćosićem, tokom 80-ih godina intenzivno tragaju za partnerima, intelektualnim nacionalističkim elitama u drugim republikama sa kojim će njihov program biti komplementaran i provodiv.
Svojevremeno je beogradski advokat Srđa Popović, dosljedan građanski intelektualac i antinacionalista, svjedočio kako je 80-ih godina pred sudom u Zagrebu branio tamošnjeg kolegu Vladimira Šeksa, omiljenog državnog neprijatelja i navođenog provokatora. Preko Šeksa hrvatski su nacionalisti predvođeni Franjom Tuđmanom slali poruke Dobrici Ćosiću i društvu koje je u Beograd prenosio upravo advokat Srđa Popović. Zanimljivo je da je Šeks (koji je i dalje važan čimbenik hrvatske politike kao savjetnik Andreja Plenkovića, a i posinak mu je zastupnik u Evropskom parlamentu), u drugoj polovini 80-ih godina vršljao, odnosno teturao po Sarajevu, pokušavajući penetrirati među muslimanske intelektualce suđene 1983. godine.
Misija mu je, tvrde svjedoci tog vremena, propala iz dva banalna razloga: Mladi Muslimani ni tad kao ni danas nisu u svom društvu tolerirali ispičuture, a drugo, Alija Izetbegović nimalo nije begenisao to što se pohotni hrvatski odvjetnik agresivno vrzmao oko njegove (Izetbegovićeve) intelektualne muze iz tog vakta!
„Dobrica Ćosić je učestalo zvao moju mamu, tada predsjednicu Vrhovnog Suda BiH, i tražio od nje da uvaži žalbu Alije Izetbegovića i oslobodi ga“, svjedočila je ovom novinaru jedna poznata sarajevska liječnica. „Mama je to uradila, ne zato što je to tražio Ćosić, nego jer je to smatrala zakonski ispravnim“, objasnila je.
O ulozi srpske memorandumske inteligencije predvođene Ćosićem u odbrani prava osuđenika u Sarajevskom procesu iz 1983. godine već je bilo govora. Pitanje je zašto niko od onih beogradskih aktivističkih boraca za ljudska prava koji su potpisivali peticiju za oslobađanje Izetbegovića iz zatvora u Foči nije prstom mrdnuo niti podigao glas kada je predsjedavajući Predsjedništva BiH nasilu kidnapiran i odveden u zatvor JNA u Lukavici 2. maja 1992. godine?
Vjerovatno iz razloga što je svaki interes za bošnjačke stradalnike iz 80-ih presahnuo onog trenutka kada su se dočepali vlasti: Beograd je odnjegovao i u značajnoj mjeri instalirao, pa i zadužio, idealne neprijatelje za „godine raspleta“: neiskusne voluntariste, neinformirane ignorante i ekskluzivne klerikalističke „misionare“. Trebalo je, i u tome su potpuno uspjeli, za partnera pronaći nekoga ko će prihvatiti „dogovor naroda“ kao model za rješavanje krize u BiH, koji će surađivati u etničkoj teritorijalizaciji i kojeg, na kraju, kad god ti se ćefne možeš optužiti (ne bez argumenata!) za islamski fundamentalizam, građansko-vjerski karakter rata.
Nikako ne bi trebalo zanemariti ni činjenicu da je praktički rodno mjesto Stranke demokratske akcije sredinom 1990. godine bio Zagreb, odnosno tamošnji Islamski centar. Iz intervjua, svjedočenja glavnih aktera, prepoznatljiva je širokogruda predusretljivost svježe izabranih hrvatskih vlasti predvođenih Franjom Tuđmanom prema „utemeljiteljima“ SDA.
Salim Šabić, zagrebački biznismen za kojeg će tokom sudskog procesa Adil Zulfikarpašić prikupiti ozbiljne dokaze da je godinama bio suradnik jugoslovenske vojne bezbjednosne službe, KOS-a, izabran je za potpredsjednika SDA i bio je oficir za vezu Sarajeva i Zagreba. Iz Hrvatske nekoliko mjeseci uoči rata u Sarajevo dolazi i postaje savjetnik vrha SDA Ragib Merdžanić, visokopozicionirani dužnosnik SDB-a, čije se ime često pominjalo tokom suđenja u Njemačkoj hrvatskim obavještajcima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, osuđenim za likvidaciju političkih protivnika.
Kako pišu posljednjih dana hrvatski mediji, u novoj knjizi memoara Stjepan Mesić tvrdi da je okupljanje hrvatske nacionalističke elite, uključujući i njega i Tuđmana, tokom 70-ih godina organizirao i neposredno njime rukovodio Ivan Krajačić Stevo. Krajačić je nikada do kraja razjašnjena enigma, gotovo mitska ličnost hrvatske i jugoslovenske povijesti, pola stoljeća najvažniji Staljinov čovjek na Balkanu, blizak Titov suradnik. Prema tvrdnjama nekih upućenih publicista, poput Borisa Rašete, on je bio stvarni ideolog postjugoslovenske, odnosno postitovske Hrvatske.
Bosna i Hercegovina se početkom 90-ih godina, nakon što je prethodno kadrovski obezglavljena, politički dezorijentirana, medijski okupirana i ekonomski ispumpana, našla između dva državno-nacionalna bloka: jednog formiranog na temeljima represivnog jugoslovenstva Aleksandra Rankovića i čvrstorukakih generala, a sa druge, hrvatske strane, sastavljenog od sljedbenika Rankovićevog vječitog rivala Ivana Krajačića Steve. Izetbegović, Behmen, Čengić, Bičakčić, Latić, Cerić, „hodže i pjesnici“, kako su ih u beogradskim antirežimskim krugovima posprdno nazivali, stajali su im na putu ostvarenja velikodržavnih ciljeva.
Ali, ostavimo po strani „mutni talog“ prošlosti, probajmo utvrditi kako sada stvari stoje i šta se u međuvremenu promijenilo u političko-stranačkoj arhitekturi u Bosni i Hercegovini. Ako je suditi prema nedavnoj izjavi Dragana Čovića, lidera HDZ-a, promišljenoj i paradigmatičnoj, promijenilo se uglavnom nije ništa. „Da nije HDZ-a i HNS-a, te Trojke danas ne bi bilo u Vladi… a jednako tako i bilo kojeg drugog zakona“, kazao je ovih dana Čović na Televiziji Herceg-Bosne.
Obaška to što Čović tom činjenicom manipulira, instrumentalizira je i zloupotrebljava, ali vrlo je teško Elmedinu Konakoviću, Nerminu Nikšiću i Edinu Forti dokazati suprotno od onoga što lider HDZ-a tvrdi: da njih trojica nisu birali svoje koaliciono društvo, nego da su oni bili ti koji su odabrani. Istina, ne samo voljom HDZ-a, nego i od najutjecajnijeg dijela međunarodne zajednice. Kada hrvatski premijer Andrej Plenković tokom posjete Sarajevu odbije preći prag Predsjedništva BiH, a prethodno obiđe Rijaset Islamske zajednice BiH, to je logičan kontinuitet dosljedne politike Zagreba iz ranih devedesetih koja je bila oduševljena što se muslimansko-bošnjačka politička budućnost kreira njima pred nosom, skromno, u okviru džamije!
Imalo je „političko Sarajevo“, koje je u međuvremenu zaslugom Trojke mutiralo u „bošnjačku reprezentaciju“, priliku ne birati Milorada Dodika u državnu vlast, čak i unatoč grčevitim otporima Čovićevih deputata u Parlamentu BiH. Trojka tu mogućnost nije iskoristila, pa je danas došla u ponižavajuću poziciju da je ona ta koja je izabrana i kojoj se daje, ili ne daje, odnosno od koje se uzima. Ponašanje Elmedina Konakovića posljednjih nekoliko nedjelja izmiče racionalnoj kritičkoj „forenzici“, pogotovo nakon što je Milorad Dodik natuknuo da zna ponešto o nekima (u Sarajevu) koji su „odlazili kod onoga Tite u Dubai i bavili se švercom droge“.
Dodik je nasljednik državno-policijskog djelovanja i prakse koji entuzijastično prikuplja „obavještajne peksinluke, tračeve i intrige, sve ono što može u političkoj borbi poslužiti kao ucjenjivački potencijal. Kao što je i Milošević pasionirano sakupljao „sličice iz života“ udarnika-Ganića.
Jasno je bilo nakon prošlih izbora da je Stranka demokratske akcije izgubila i politički legitimitet i moralni integritet za participiranje u bilo kakvom ozbiljnom obnašanju vlasti. Vrijeme će uskoro pokazati da je federalna Trojka od strane Dodika i Čovića procijenjena kao „slabija“ karika čak i od tako destruirane i bespomoćne SDA!? Odnosno, da su sada oni omiljeni, pažljivo odabrani partneri-protivnici.
(Analiziraj.ba)
