Piše: Rasim Belko @rasimbelko
Politika kompromisa s Miloradom Dodikom eskalirala je i ušla u fazu koja, kao nikada od rata do danas, nije bila bliža ratnoj fazi. Opterećen pritiskom i naredbama koje je donio iz Sankt Peterburga, a koje mu je uručio prvi operativac Rusije Petrušev, Milorad Dodik krenuo je još snažnije u podrivanje ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, njenih institucija, ali i mira.
Kako to rekoše iz Udruženja žrtava i svjedoka genocida, poslije svakog govora Milorada Dodika slijede napadi na povratnike. Napadi koji više nisu kamenice, svinjske glave, i slični predmeti kojima se atakuje na kuće Bošnjaka u Rs. Napadi se sada izvode vatrenim oružjem. I sve to dok tužilaštva u Rs, ali i ono Državno, ne progone i ne kažnjavaju počinitelje.
Mir je zapravo samo prividno stanje u entitetu Rs, gdje nesrpska populacija sa strahom liježe i ustaje na svojim ognjištima. I nema sumnje da je to nastavak agresorsko-zločinačke politike kako bi se do kraja realiziralo etničko čišćenje. Jer, Dodik ne želi ući u završetak secesije sa otprilike sto hiljada stanovnika koji nisu etnički Srbi.
U paralelnom procesu, Dodik secesiju provodi i kroz političko hakiranje procesa na nivou institucija Bosne i Hercegovine, s tim da mnoge drži blokiranim. Istovremeno, Dodik i partneri iz Rs apsolutno kontroliraju sigurnosni sistem ove države i upućeni su i u najsitnije detalje stanja sigurnosti u BiH.
Dodik ne može stati, pitanje je samo može li ga i ko zaustaviti. Jer, kada se EUFOR pojavio na Palama, stigla je nota da se srpsko stanovništvo osjeća nelagodno zbog njihovog prisustva. A Dodik je promptno digao žandarmeriju MUP-a Rs da vježba u Banja Luci.
Milorad Dodik sve to može raditi jer su mu poluge moći dali Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto.
Oni sada nemaju vremena ni da reaguju na Dodika, jer se prvi brani od nepostojećih optužbi vezanih za narko-kartel, drugi zadužuje Federaciju, a treći je ko zna gdje i ko zna čime se bavi.
Ta trojica politički nezrelih, a za vlast pohlepnih lidera Trojke su zapravo bili ključno gorivo, energija koja pokreće Dodikov generator za proizvodnju stanja haosa.
Ko se još može sjetiti priče o kompromisu kao promjeni pristupa Dodikovoj halabuci? Ko se još sjeća one utakmice Igokee koju su Dino i Dodik gledali? Sjeća li se neto destilerije u Laktašima i čudnog dogovora koji su stranci morali zaustaviti? Pamti li neko one oštre poruke iz SDP-a “UIO je naša” i pita li se iko kako je postala Dodikova? Ko se danas sjeća onih koeficijenata raspodjele na štetu FBiH u korist Dodika? Ili imenovanja u kojima su dominirali SNSD i HDZ? Može li se neko sjetiti onog Nikšićevog papirića u programu TVSA, ako sada svi znamo da su Nikšić i Vojin Mijatović dali Dodiku četvrtog delegata. A s tim četvrtim i kontrolu procesa na nivou države.
Pitanja je mnogo, a odgovor je stara poslovica – za prolivenim mlijekom ne vrijedi žaliti.
Konaković, Nikšić i Forto omogućili su, zarad vlastitih fotelja, da Dodik bude u apsolutnoj prednosti u provođenju secesije. Pričali su da to žrtvuju zbog puta u EU. Sada su barikade na tom putu, a pitanje je hoćemo li uskoro gledati i barikade na bh. putevima.
U stanju u kakvom jeste, Milorad Dodik ne bi preživio gubitak vlasti na državnom nivou. Priča da je bio nezaobilazan apsolutno ne stoji, jer da je SDP bio probosanski, a ne proDodikov PDP, SDS i partneri imali bi mogućnost uspostave vlasti na nivou Bosne i Hercegovine.
Sudeći po političkom djelovanju tih stranaka, evropski put bio bi daleko brži, a Dodikovi spavači za provođenje secesije neutralizirani kroz promjene po dubini u institucijama BiH.
Građanima Bosne i Hercegovine zato nije ništa drugo preostalo nego da spavaju napola budni s jednim otvorenim okom i čekaju 2026. godinu. A ko je dočeka i ako je dočeka u miru, da jednom za svagda u ponore političke historije naše zemlje pošalju Konakovića, Nikšića, Fortu i njihove stranke.
I Dodik će izvjesno završiti na istom mjestu. Pa neka tamo prave kompromise koliko im volja!
Patria
