Ipak, događaj kojeg se najviše sjeća je onaj iz 1945.godine, kada mu je život, kao dječaku, visio o koncu!
“Imao sam tek 12 godina i kao malo nestašno dijete, igrajući se s vršnjacima u krugu tada devastirane fabrike Konjuh, popeo sam se na tvornički dimnjak i pao sa visine od 38 metara.Tom prilikom zadobio sam više teških povreda, a jedna od njih je da mi se pri padu zaglavio komad cigle u glavi”, prisjeća se Safet Šahinpašić.
Nakon što mu je u skromnoj ovdašnjoj ambulanti ukazana prva pomoć, ništa drugo nije preostajalo već da se uputi u neku od poznatijih jugoslovenskih bolnica, o čemu kaže:
“Roditeljima je sugerisano da pod hitno idem za Zagreb, u bolnicu Rebro.To je u to vrijeme bio jedini centar koji mi je mogao pružiti pomoć, mada je ono najgore prošlo, jer su ljekari bili u čudu- kako sam mogao preživjeti pad s tolike visine!?Imao sam sreću da je nakon dugog putovanja u ono vrijeme do Zagreba, u tom gradu živio moj zet Hariz Gulamović, te me je on doveo u bolnicu”.
Šta su kazali doktori i kako ste preživjele operativne zahvate u Zagrebu?
“Moram istaći i pohvaliti doktore u Zagrebu koji su veoma stručno obavili svoj posao i to je za mene najcjenjenija bolnica na svijetu.Operacije su uspješno završene, kao i postoperativni oporavak.Koliko je to bio uspješan oporavak najbolje govori činjenica da sam 16 godina nastupao za naš Slaven i odigrao preko 600 utakmica”.
Oni koji se sjećaju Vaših igara kažu da ste bili veoma disciplinovan, bez nepotrebnog driblanja, da Vas je krasila hrabrosti, poštivanje protivnika:
“Imali smo tada dobre i kvalitetne trenere.Da pomenem samo Vlatka Konjevoda, to veliko nogometno ime, koji je poslije Slavena trenirao Željezničara, Dinama i još neke klubove.Iz moje škole nogometa ponikao je i Denijal Pirić, koji će kasnije postati jedan od najboljih prvotimaca Dinama, a nastupao je i za reprezentaciju SFRJ.Dok sam igrao za Slaven najviši uspjeha smo postigli u sezoni 1966/67. kada smo bili prvaci Republičke lige BiH i stekli pravo da protivl ljubijskog Rudara odigramo dvomeč za plasman u Drugu ligu SFRJ.U Ljubiji smo izgubili, a kod kuće igrali nerješeno, tako da nismo uspjeli ući u taj takmičarski rang.Poslije završetka karijere dugo sam trenirao svoj klub Slaven”.
Naš Safet Šahinpašić je nakon sportske karijere napisao knjigu o Slavenu, Živinicama i svojim doživljajima pa o tome kaže:
“Lijepo je kada se sve završi sjesti i napisati svoj život u knjizi, napisati nešto o Slavenu i našem gradu Živinicama.Tada su svi živjeli za Slaven, igralo se srcem i na terenu smo trošili svaku kap znoja i redovno pobjeđivali, tako da smo često poslije utakmica bili na ramenima navijača”.
Mada je prošlo mnogo godina Safet Šahinpašić je jedan primjerak svoje knjige poslao na adresu bolnice Rebro u Zagrebu, u knjizi se zahvlajuje nekadašnjem medicisnkom osoblju, koje ga je uspjelo vratiti u život, da postane aktivan član društva i da svoj veliki doprinos razvitku ne samo sporta, već i ostalih djelatnosti.
/Š.Gadžo/
