Vijesti

IN MEMORIAM: BENJAMIN SADIKOVIC-Benja (11.11.1973- 20 6.1995)

Benjamin Sadiković Benja iz Lipnice kod Tuzle je bio omiljen, druželjubiv, hrabar, neustrašiv, domoljub  i vrstan športaš, prvak ex Jugoslavije u padobranstvu. No, zla sudbina se poigrala njime, kao takav, izgubio je mladi život na braniku slobode Bosne i Hercegovine i to baš na rođendan svoga oca 20.06.1995. godine završetkom nesretnog proteklog rata, zbog čega ga se rado prisjećaju njegovi prijatelji, suborci, komšije, susjedi i svi koju su ga poznavali uz poruku: JARANE, NE DAMO TE ZABORAVU!

 

Pismo o svom prijatelju Benjaminu Sadiković Benji nam je poslao njegov prijatelj iz djetinjstva Zoran Perić također iz Lipnice koji sada živi daleko izvan BiH, i prisjeća se svoga prijatelja s dužnim poštovanjem kojega u cjelosti prenosimo, jer, kako Zoran piše: BENJA TO ZASLUŽUJE!!!

 

Nekada ti i ja smo čitali i divili se herojima kao sto su bili Fadil Jahić Španac, Ivo Lola Ribar, Mitar  Trifunović  Učo itd. a sad nažalost moram pisati o tebi, heroju koji je stradao u zadnjem ratu.

Sa bolom u duši objavljujem ovo pismo o našem Lipničaninu koji je sa samo svojih 22 godine starosti napustio ovaj svijet, neustrašivo braneći granice naše sadašnje domovine.

Ova godina mu je puna godišnjica i, to ne onih malih koje dolaze i prolaze, nego onih posebnih, velikih, kojima pridajemo golemu važnost, jer nas podsjećaju na neumitan tok vremena. Danas je 25 godina kako nas je prijevremeno napustio nas dragi Benja. Sjećam se i sada tog cijelog perioda. Bosna u ratu, mi s jedne strane preživljavamo, a sa druge strane Benja i neustrašiva ekipa brani svaki pedalj Bosne i Hercegovine rizikujući svoje živote kako bismo mi danas po njoj ponosno hodali

Otišao je naprasno, bez razloga i objašnjenja ovog jutra 25 ljeta ranije. Zadnje putovanje mu je bila Žunovo gdje je hrabro branio nasu i njegovu Bosnu i Hercegovinu., Niko od nas njegovih prijatelja i jarana se nije uspio pozdraviti…..

Nakon 25 godina na današnji dan smo isto onako zbunjeni, zatečeni i u nevjerici, a ja sada 25 godina kasnije tek shvaćam da otići sa 22 godine je otići vrlo mlad. Benja, jarane, trebao si da gledaš kako tvoja djeca odrastaju, zasnivaju svoje porodice. Trebao si zajedno sa svojom tadašnjom djevojkom i vjerojatno budućom suprugom Edisom gledati kako tvoja djeca odrastaju u iznimno uspješne i nadahnute ljude kao što si bio ti. Trebao bi sa svojih 47 godina vrijeme provoditi u svojoj Lipnici, komentarati kako hrvanje nije onako kakvo je nekad bilo, a ne živjeti u našem sjećanju kao onaj šaljivdžija koji je znao čuda napraviti za dobru šalu, kojemu ništa nije bilo teško… Znam ja da ti sve to gledaš negdje odozgo. Nedostaješ nam svima, često te spomenemo, iako smo svi okrenuti svojim životima, Ali sjećanja na tebe ne blijede. Nakon što si otišao i ostavio nas u tuzi i suzama, za mene i tvoje drugove više ništa nije isto kao prije.

Dragi Benja, kada su udarali temelji naše grupe u praskozorje 28.02.2009 jedan od prvih tekstova koji je trebao da bude objavljen na zidu naše grupe trebao je da bude tekst o tebi,o tebi, mom najboljem drugu iz školske klupe BENJAMINU SADIKOVICU-Benji. Moja mama te znala zvati od milja “BENKO”.

Milion puta sam krenuo da pišem IN MEMORIAM ali svaki put na tipkovnici ruka zadrhti, u grudima nešto me počne da steže i tekst o tebi ne bude završen. Ali, danas sam bio odlučan, rekao sam sebi da jedna veličina kao što je bio moj “jaran”(o ovom terminu jaran nešto poslije) itekako zaslužuje da Lipničani koji te nisu poznavali (mahom ovaj mlađi naraštaji) moraju saznati nešto više o tebi…..

 

BENJAMIN SADIKOVIC, u daljnjem tekstu BENJA.

Benja je Lipničanin rođen 11.11.1973 u Tuzli kao prvo dijete Džemila i Ramize Sadiković. Rodio se, odrastao u malenoj kućici u Lipnici, ulica Ćazima Alica 43,imao je još dva brata, jednog polubrata i polusestru.

Bezbrižno djetinjstvo narušava tragedija koju nikog neće ostavit ravnodušnog ,Benja sa 6 godina ostaje bez majke Ramize koja je preminula 1979 godine.

Otac Džemil se ženi sa drugom suprugom Zumrom koja je mog Benju i njegovu braću prihvatila kao svoju vlastitu djecu, ne praveći nikakvu razliku u odnosu na djecu koju će dobiti u budućem braku sa Džemilom. Tako je skrbila o njemu i njegovoj braci da ću ja tek 1983 godine saznati da mu gospođa Zumra nije prava majka, nego maćeha (pomajka). Ta spoznaja da Benja nema pravu majku u meni tad devetogodišnjaku je izazvalo sažaljenje i tugu. Od nas 31-og koji smo krenuli u prvi razred osnovne škole godine 1980 jedino Benja nije imao majku, nego maćehu, ali kao što rekoh ta ljubav koju je davala gospođa Zumra je adekvatno zamjenjivala ljubav prave majke. Majka je uvijek majka i nemoguće je da billo tko može nadoknaditi, međutim, gospođa Zumra je uspješno preuzela ulogu majke i na najbolji način nadomjestila gubitak koji je zadesio Benju i njegovu braću .

Sedmočlana obitelj Sadiković živjela je skromno u slozi i blagostanju koje su pružale osamdesete godine prošlog stoljeća. Otac Džemil je radio u firmi, kako taj prihod nije bio dovoljan, Džemil je imao i zavidnu muzičku karijeru kao pjevač, u lokalnoj kafani “kod Markana” obezbjeđivao dodatni prihod kako bi svojoj obitelji kako- tako obezbjedio pristojan život.

Osamdesete godine prošlog stoljeća nakon što se drug Tito preselio na drugi svijet su izgledale ovako….

Obično je otac bio taj koji je radio i od njegovih prihoda se živjelo, majke su obično bile domaćice i vodile su skrb o djeci, rijetko koja je imala stalno zaposlenje a i vozačka dozvola je bila strani pojam, svaka peta obitelj je imala privilegiju da ima vlastiti auto, a i kućni telefon je bio rijedak slučaj. Na TV-u obično su bila dva programa: prvi i drugi kanal. Prvi je bi gledljiv a na drugom je obično bilo malo “snijega’ i nemoguća misija je bila da oba kanala imaš gledljiva, a srećkovići koji su mogli gledati u boji slet (to je ono kad štafeta mladosti prođe bivšu nam državu od Vardara pa do Triglava i na stadionu Partizana nekadašnjeg JNA se preda našem drugu Titu) su se mogli nabrojati na prste jedne ruke glavne zanimacije u Lipnici su bile odlazak u kino koje se prikazivalo u domu rudara u Lipnici koji danas zjapi prazan, nogometni klub Radnik je ispisivao najbolje stranice u svojoj povijesti, dok je bazen u Lipnici bio glavna atrakcija u okolici Tuzle, a, naš rudnik lignita je hranio, školovao pa skoro 70% Lipnice. A, nadaleko smo bili poznati i po festivalu “Novembarske večeri muzike”…tako je to otprilike bilo 1980-tih.

 

No krenimo redom……

 

Benja, spomen tvog imena u meni izazove lavinu sjećanja i lijepih trenutaka koji smo kao osnovci proveli i doživjeli zajedno, nažalost, sudbina je umiješala svoje prste i napravila ovakav epilog.

Te 1980-te datira moje prvo poznanstvo sa Benjom. 1. septembra 1980 godine po prvi put se oglasi školsko zvono u osnovnoj školi “Pejo Markovic”,sjedosmo u školske klupe, nas 31-no, u tom razredu osim moje rodice Mladenke Čajic Bahić poznavao sam još nekolicinu drugova i drugarica koji su bili iz čaršije (čaršijom sam nazivao onaj dio Lipnice od današnje pošte do one krivene iznad ambulante).

Naša draga nastavnica Šuhreta nas poreda u školske klupe, mene postavi u klupu da sjedim sa Benjom…

Do tog datuma nikad se nismo vidjeli, ni poznavali, ali neka sila kohezije od prvog dana našeg poznanstva počela je ispreplitati niti jednog velikog prjateljstva koje je ćè se prekinuti njegovim preranim odlaskom. Ne volim riječ smrt, nekako lakše prihvaćam termin da je Benja otišao, otputovao na jedan bolji pravedniji svijet i sa kojeg nas promatra 25 godina.

Benja i ja smo imali iste poglede na svijet, zanimale su nas iste stvari ,voljeli smo sport, bili smo podjednaki učenici, možda i najbolji u našem odjeljenju od muških, a, moram reći da je između nas pored velikog prijateljstva bilo jedno veliko rivalstvo, počev od učenja, preko športskih aktivnosti do zezancija na račun klubova za koje smo tad navijali, ja sam bio Partizanovac dok je Benja bio okorjeli Zvezdaš.

Bio je svestran športaš kojem je svaki šport išao od ruke. Neki se ljudi jednostavno rode sa tim darom a jedan od takvih je bio i naš Benja, zbog fizičkih predispozicija, tjelesne snage, motorike i pokretljivosti lako se nosio sa svim protivnicima u bilo kojem sportu u kojem bi se natjecao . Onako skladan,markantan i sa guštom kovrdžavom crnom kosom bio je ljubimac u našem razredu, uvijek u centru pažnje, duhovit i omiljen. U društvu plijenio je svojom pojavom gdje god bi se pojavio, a njegov smisao za humor je postao legendaran.

Ja sam bio dijete iz čaršije (zezancija) gdje je svaki dječak trenirao nogomet u FK Radniku pa tako i ja. Iskreno, nogomet igrati i trenirati nikad me posebno nije zanimalo ali pošto su svi moji jarani bili u klubu, odlučim i ja da budem dio tog „cirkusa“. Bilo je interesantno ići na te utakmice, igrao sam u obrani dok nisam doveo u klub Benju koji je u kratko vrijeme preuzeo moju poziciju a mene prebacio na klupu za rezervne igrače. Meni je to odgovaralo, bio sam uvijek sa ekipom a eto nisam se morao znojit i prljati kad je padala kisa i slično, a, odlazak na ćevape kod Stuhlija poslije gostovanja sa autobusom koji nam je obezbijedio sponzor rudnik Lipnica je bilo zajamčen i meni kao i onima koji su bili u prvih 11 i zaslužili pobjedu.

U mojoj “zavidnoj”karijeri u FK Radnik odigrao sam dosta utakmica, većinu provedenih na klupi, a, imam ubilježen i jedan postignut gol u Srebreniku protiv Gradine gdje smo izgubili 14:1, ja sam tom prilikom dao gol, doduše u svoju mrežu, ali, gol je gol, hahaha..

Benja je dakle trenirao nogomet gdje je prošao sve selekcije, od pionira preko kadeta do prvog tima.

On je primjerice bio sjajan hrvač, gdje je napravio zavidne rezultate…. U mlađim kategorijama višestruki općinski, regionalni prvak i sa skoro svih takmičenja vraćao se sa diplomom, medaljom ..

Kao kruna njegove karijere biti će titula prvaka Jugoslavije koju će uzeti na državnom prvenstvu 1988 u Sesvetama.

Da dragi moji Lipnicani u vrijeme kad nas je bilo 23 miliona LIPNICA JE IMALA DRZAVNOG PRVAKA.

Za vrijeme rata 1993 godine u hrvanju na ratnoj olimpijadi u Tuzli bi je brončani.

Dobro je igrao košarku, rukomet, u atletskim disciplinama je skoro pa uvijek bio najbolji.

Nezaboravne su školske košarkaške utakmice 1988 godine (tad učenici osmih razreda) koje smo igrali sa našim vršnjacima iz odjeljenja”B” u pauzama velikog odmora uz publiku koji su činili naši drugari iz razreda i đaci nižih razreda, redovno smo im uzimali skalp u košarci “bekavcima” (tako smo zvali učenike “B” odjeljenja) ali zato smo u nogometu izvlačili deblji kraj. Ajde da spomenem i DREAM TEAM ekipe, igralo se tri na tri i imali smo 15 minuta za “obračun” Odjelejene “A”: Benja, moja malenkost i Mladen Lukic .Odjelejene”B” vršnjaci iz G.Lipnice: Željko Josic, Nebojša Markanovic i Josip Marković.

Na nastavi obično smo bili nestašni, znali smo dobiti ukor, a najgora kazna je bila kad učiteljica/nastavnik nam kaže da pozovemo roditelje u školu…Ne bih o tomu, (mame i tate obično su se crvenile …)

Jednom prilikom Benja naruči nekakvu knjigu o mađioničarskim trikovima, čita je i vježba….Toliko ga to bilo zanijelo da je i na časovima kada se odvijala nastava on je marljivo vježbao. Vježbao je tako i na času dok je nastavnica predavala lekciju i u razredu se moglo čuti predavanje nastavnice koju je prekidao neki neartikuliran zvuk koji je dolazio iz naše klupe. A, taj zvuk je proizvodio Benja, vrijedno je vježbao kako bi nama školarcima pokazao vještinu budućeg mađioničara.

Alì, u jednom momentu nastavnica Ljilja koja je sve do tog trenutka ignorirala Benjinu nepažnju i ne praćenje nastave ljutito upita;

“Sadikoviću, a šta to ti radiš, možeš li nam objasnit”?

U učionici tajac….

Benja iznenađen i vidno uzbuđen izusti

-“ ma ništa, vježbam nekakve mađioničarske trikove…”

-“O, baš lijepo, da znaš da i mene interesiraju te mađioničarske vještine. Da li bi želio da ti ja pokažem jedan trik” ljutito odgovori Ljljla

-“Kako da ne “Reče zainteresirano Benja

“Ok, sad ce ti nastavnica pokazati trik kako se zatvaraju vrata ali sa druge strane učionice i posjet direktoru”

Što bi u prijevodu značilo napuštanje učionice!

U razredu smijeh, svi su se smijali, ali, ja sam znao da posjet direktoru Šišiću u najboljem slučaju bi rezultirao povlačenjem za solufe ili eventualno jedan vaspitno-popravni šamar i zbog toga nije mi bilo drago za ovaj “crveni “što dobi moj jaran.

E, da se vratimo na ovo JARAN

JARAN: Moram vam reći da do tog događaja nisam znao pravo značenje te riječi!

Mahom smo se oslovljavali sa druže i drugarice, tako nas naučio otac nacije iz Kumrovca.

Bio je čas matematike. Nastavnik Fazlija ulazi u učionicu, baca dnevnik na stol, otvara prozor, pali cigaretu a pogled mu “šara” u pravcu njegovog posjeda Kozara, (tako se zvala njegova njiva o kojoj je često pričao i o njoj skladao hvalospjeve).

Gledao je u tom pravcu i nešto pričao o nekom velikom drugarstvu, o nekom čudnom prijateljstvu, ali mi školarci nismo uspjeli shvatiti suštinu njegove priče…

Da skratim. Izveo je pred tablu mene i Benjamina i rekao:

-“Vidite učenici ovu dvojicu (pogled čitavog razreda bio je uprt prema nama, nas dvojica zbunjeni,mislimo da smo opet nešto skrivili, gledamo u razred), ova dvojica su JARANI – dodavši da do tada u njegovoj nastavničkoj karijeri nije imao priliku vidjeti i doživjeti ovakav vid prijateljstva.

Ja i Benja pogledali smo se u oči i konstatirali da je naš sad pokojni nastavnik izgovorio istinu koju smo pa skoro svi znali…

I od tog dana okitismo se epitetom “Jarani”

Nastavnik Fazlija prije nego što nam je dao taj epitet JARANI dobro je znao sve pojedinosti o nama i dogodovštine iz školskih klupa, navesti ću vam dva slučaja:

……………Znao je između ostalog da se Benja dragovoljno prijavio kao da je i on bio dio grupe koja je iz školske učionice iskočila kroz prozor neposredno pred dolazak nastavnika povijesti…

Netko je bio inicijator (možda cak i ja) da pobjegnemo sa časa,niko od nas ništa nije učio, pa da bi izbjegli loše ocjene stručni štab donese odluku da pobjegnemo sa časa….

 

Odluka pada!!! Bježimo!!!!

Napuštamo kabinet povijesti, krećemo se hodnikom ka ulaznim u ovom slučaju izlaznim glavnim vratima da bi tih 45 minuta proveli u školskom dvorištu i izostali sa časa, ali, situacija se komplicira…počinje dramaturgija…

Nastavnik Radosav kojeg smo se tako bojali pojavljuje se u tom istom hodniku…naprijed više ne možemo, vraćamo se ubrzano u učionicu koja je bila u prizemlju naše škole, netko od đaka glasno povika:

Mogli smo kroz prozor

Razmijenismo poglede i potvrdno klimnusmo glavom. U tren oka već je netko iskočio kroz prozor,dakle povrataka više nema, iskačemo jedan po jedan, kako drugovi tako i drugarice.

Evakuaciju prekida uzvik nekoga koji obavještava da nastavnik skoro pa ulazi u učionicu. Bijeg se prekida. Polovica nas je već vani u školskom dvorištu,ostatak nije uspio napustiti razred, među njima je bio i Benja. Nije nas htjeo izdat i ostati, ali, jednostavno nije bilo vremena da iskoči zbog ulaska nastavnika u učionicu.

Ali, nakon toga, na pitanje razrednog starješine Milana koji je bi veoma ljut radi nemilog događa, sigurno nije mu bilo prijatno da ga ostali nastavnici u zbornici zavitlavaju kako su njegovi pulenu pobjegli kroz prozor kako bi izbjegli lošu ocjenu….

-Idemo “padobranci”, da vidimo tko je sve bio u toj grupi o kojoj čitava škola bruji? Upita nas razredni starješina

-Zoran. Netko dobaci iz daljine

Ja izađem, počinju i ostali da mi prave društvo, već se stvara poveća skupina, da bi se na kraju pridružio i Benja. Ja mu se obraćam i govorim da on nije bio sa nama.

Benja poštenjačina reče:

-Jesam, nisam uspio iskočiti, ali sam planirao a to otprilike dođe isto!

Od nastavnika Milana dobijem udarac nogom u stražnjicu (kao nagradu za životno djelo) kojeg se i danas rado sjećam.

Znao je rahmetli Fazlija i ovo:

………..da kad smo na muzičkoj sekciji marljivo radili i danima uvježbavali MITRALJEZU, znao je da se Benja opet ponio jaranski.

….Vježbali smo tu Mitraljezu (tako se zvala pjesma) neke 1986 godine kao članovi muzičkog zbora pod dirigentskom palicom Zilke Kovačević inače Benjaminove tetke. Pripremali smo se za nastup u domu rudara Lipnica kako bi nastupili i prikazali se u najboljem svjetlu. Tih godina bila je velika čast nastupiti na daskama koji život znače, dok iza tvoji leđa gleda nas TITO, onako friško obrijan, na prsima ordenje blješti, ozbiljnog pogleda, uokviren u jedno 2 kvadrata stakla i drveta (riječ je o velikoj slici koja je uvijek krasila pozornicu) a ispred nas roditelji, rodbina, prijatelji poznanici, sjede u dvorani sa već raširenim rukama kako bi pljeskali izvođačima.

I, nakon što Larisa Sadiković odradi legendarnu recitaciju “NA PETROVAČKOJ CESTI”, na binu izlazi zbor, a, dio tog zbora smo bili Benja i moja malenkost. Počinje izvedba toliko vježbane “Mitraljeze”, ja samo otvaram usta (A ZASTO???, Benja me udara po nozi i govori tiho da niko ne čuje:

-Zorane i ja ne pjevam, samo otvaram usta!

Završi se naš nastup, siđemo sa bine, svi zadovoljni, nagrađeni višeminutnim pljeskom za izvedbu…..

ALI ZAŠTO SAM JA SAMO OTVARAO USTA????

ZAŠTO?

Odgovor slijedi:

Kako ja nisam imao te muzičke vrline i imao sam Karleuševski rečeno”rogobatni glas” i sa takvim glasom remetio bih već dobro uvježbani zbor, nastavnica Zilka ne želeći da me povrijedi i odstrani iz zbora (gdje realno nisam ni pripadao) mi kaže: Periću, mislim da bi bilo najbolje kada budemo nastupili na danu “D”, da bi bilo nekako najbolje da ti samo otvaraš usta, kao da pjevam a da se glas ne čuje.

Onako zbunjeno, odgovorio sam potvrdno. OK!

Benja je vježbao i lijepo pjevao, uostalom, otac Džemil pjevač, Nuraga stric pjevač, tetka Zilka nastavnica muzičkog, rodica Larisa nenadmašna u izvođenu recitacija….

Svoje jaranstvo je ispoljio tim gestom, ne pjevajući, bio mi je podrška!!!

Ako Nastavnica Zilka bude čitala ovaj tekst reći ću joj da se zbog toga ne ljutim.

Znam da bi moj glas se čuo negdje tamo u zadnjim redovima dvorane i da bi izazvao lavinu smijeha.

Međutim, ovako je doneseno solomonsko rješenje na zadovoljstvo svih.

Jarani smo bili, jarani i ostali, znam dragi Jarane da lupaš lajkove na moje objave i postove na FB, drugi ne vide, ali, ja to vidim i osjećam.

Kad bih imao moć da nekog vratim na ovaj svijet…. na prvom mjestu bi bio ti moj JARANE, a na drugom mjestu bi bio Dražen Petrović. Razlog jednostavan, vas dvojica ste imali još dosta toga reći ovom zemaljskom svijetu.

Nije patetika, kao ni lažna skromnost ako napišem da sam kroz svoj život upoznao impozantan broj ljudi, dragih, manje dragih, interesantnih, duhovitih, ali ni jedna osoba nije uspjela da prodre u atrij mog srca, u jednoj si ti, u drugoj moja obitelj. Nije me sramota napisati i da je jedna suza pala na ovu tipkovnicu, onako iskrena kao pečat jednog velikog prijateljstva. Pišući ovaj tekst, pogledao sam u nebo, danas je oblačno, svi oblaci staje a jedan žuri, brže se kreće od ostalih, znam, to si ti, daješ mi lajk  kao bezbroj puta do sada.

Eh, da si danas živ mogao bi uzeti auto i krenuti recimo put Pariza. Na tom putu na svakih sat vremena bi mogao se zaustavit kod nekog od poznanika, popit kavu, prespavat, tako nas je vihor rata strateški razbacao po svijetu.

Na tom putovanju svratio bi do mene. Ja ti duži niz godina živim na Apeninskom poluotoku, ili sto bi većina naših Lipničana rekla “kod žabara”, uspješno balansiram između komunizma i kapitalizma. Sticajem određenih okolnosti iz socijalizma sam “ponio” osmosatno radno vrijeme i to me posebno veseli, imam opciju i kad se malo cugne da ne idem na posao, tu pogodnost je moj stari u sličnim situacija obilato koristio u bivšoj Jugi…. Ima i ovaj kapitalizam svojih čari, ali, iz dana u dan mi se čini da je Titin komunizam nekako bilo sretnije i ljepše vrijeme. U kapitalizmu te zarobe u posao, radiš od jutra do sutra, neprestano ti nešto treba, radiš, zarađuješ, kupuješ, a, u biti dosta ti toga nije ni potrebno nit imaš vremena da to koristiš, al haj’ neke se kupi-nek se ima da bi zadovoljio dušu….A, to što imaš AJFON i što si ga platio milju a nemaš pojma šta on sve može da radi, to nije bitno, bitno je da stoji na stolu pored kutije Marlbora da ostali vide i zavidno komentirajući ”ima se, može se”. Ma, kupe se i nova auta, pa se samo vikendom istjeraju iz garaže da bi se posjetio Lidl i dofurao paket onih lijepih najjeftinijih piva… Moj Benja, stvaraju se mikro svjetovi, opasani velikim kineskim zidom, živiš u zgradi a nemaš pojma tko ti je susjed, ako mu slučajno pozvoniš i zatražiš šećera, ono ponestalo za kavu pa da ne ideš kod Sadile, logičnije bi bilo otići kod susjede Marjanovićke i “posudit” od nje …..ovaj tvoj novi susjed otvori vrata pa te gleda i čudi se!!!

Jebiga kapitalizam je druga galaksija.

Ja ti živim pod devizom: NIJE SREĆA U ŽIVOTU KOLIČINA NOVCA I MOĆI, VEĆ KAD VRATIŠ FILM SVOG ŽIVOTA DALI ĆEŠ SE MOĆI POGLEDAT U OČI.

Pri dolasku u rodno mjesto (Lipnicu) pogled ide ka domu rudara gdje smo nekad provodili dosta vremena gledajući filmove, pozorišne predstave, razne festivale itd; zatim, ulazim u centar gdje je nekad bila vrba pod kojom su rudari nakon završene smjene popili hektolitre Badel konjaka (neka mi neko odgovori zašto je ona flaša Badel konjaka iz koje su pili rudari skoro pa uvijek bila umotana u novinu komunist?  Dali su se rudari bojali žena, ili možda da se ne vidi koliki je ko imao cug!?)  Sad je tu spomenik rudniku Lipnica, poslije nailazim na našu Osnovnu školu u kojoj više nema toliko đaka i gdje vjerojatno stasaju novi JARANI (neki novi Benja i Zoran) i, onda prolazim kraj tvoje kuće…. pogledom te tražim, ali, taj pogled odlazi u prazno, vidim obrise tvoje kuće i mislim odnekud ćeš se pojaviti, međutim, taj pogled mi zavrti film unatrag i vrati me u osamdesete godine kad nismo imali ništa, al’ imali smo sve!!!!

Je li tako dragi moji: NISMO IMALI NIŠTA al’IMALI SMO SVE

I, da Benja, onaj zadatak što si uspješno riješio one subote na dodatnoj nastavi 1987 godine, otprilike je glasio ovako: 1⋅ 2 +1⋅ 2 + 0 ⋅2 + 0 ⋅2 +1⋅2 + 0 ⋅2 +1⋅2 +1⋅2 +1⋅2 + 0 ⋅2 = 101.7

Riješio si ga točno i na kraju si nervozno upitao Fazliju

-“Nastavniče, ok, riješio sam ovo, ali dali će mi ovo nekad trebat u životu?”

Fazlija reče-”Trebat će ti Sadikoviću”

Vjerujem da je i nastavnik Fazlija bio ubijeđen da nam to nikad u životu trebat neće, ali struka je nalagala da se odgovori baš onako kako je nastavnik to i učinio.

Benja, samo da znaš da to meni i vjerojatno nikom od nas dosad nikad nije trebalo a vjerojatno neće ni trebati!

Da znaš da boli što danas već u ozbiljnim srednjim godinama (imali bi po 47 godina) ne možemo da se ispričamo (ja bez dlake na glavi a ti vjerojatno bi imao koju sijedu u kosi). Što ne možemo više da se prepiremo kao nekad. Tko je bolji, Crvena Zvezda ili Partizan? Benja tvoja Zvezda onaj uspjeh Evropskog nogometnog šampiona niko više od Vardara pa do Triglava ni pomoću Hudinija neće moći ponoviti!

Boli i prži u grudima, a, jedino što mogu učinit za tebe: NE DAT TE ZABORAVU i položit cvijeće na tvoj grob.

Ujedno bih se zahvalio Zoka Himmel Cvjećara Ruža, koji je položio cvijeće na tvoje posljednje  počivalište.

Dragi Lipnicani,Vi koji ste ovaj tekst pročitali do kraja, želim Vam se onako istinski od srca zahvaliti.

Ovo sam napisao u jednom dahu, vjerojatno ima dosta gramatičkih grešaka. Oprostite.

Nisam imao namjeru da ovim obraćanjem pozornost skrećem na sebe, nego da bar na trenutak ja, i a i svi Vi koji ste ga poznavali vratite sjećanja na jednog izuzetnog mladića, koji eto 25 godina fizički nije među nama. On živi u našim sjećanjima.

BENJA, JARANE, NEKA TI JE LAKA CRNA ZEMLJA BOSANSKO-HERCEGOVAČKA.

Toliko od mene

 

 

VOLI TE TVOJ JARAN ZORAN

 

Nema više jarana mog,
mog jarana jedinog.
Nema više, uzeo ga Bog

Nikad više ja i Ti
nećemo se opiti,
lijepe žene kući voditi

Pita zrak jesenji,
pita vjetar sjeverni,
pitaju me jarane gdje si Ti?

Tu je, ja ih lažem znaj
nema mome jaranu kraj
ova pjesma moj je oproštaj.

S kim da tugu podijelim,
gdje si jarane i sa kim.
Kum da budeš kad se oženim.

Neki glas mi govori
novog druga imaš ti,
a, za mene ti si posljednji.

Ova pjesma nije hit,
ova pjesma moj je krik,
ja ti njome dižem spomenik.

Jer sve na tebe sjeća sad,
čaša vina, Lipnica, grad.
Mrzim ono “ako umrem mlad”

 

 

Završava svoje prisjećanje Zoran Perić iz Brescia, Italija na nezaboravnog prijatelja (jarana) Benjamina Sadikovića Benju iz školskih klupa OŠ Pejo Marković u Lipnici pismom kojega poslao uz molbu da ga objavimo na našemu portalu kako bi se odužio svome Benji i otrgnuo od zaborava.

Pismo je dirljivog sadržaja i potvrda da je u Lipnici i dalje moguć suživot, tolerancija i nezaboravno drugarstvo bez obzira na sve okolnosti i nedaće iz prošlog vremena. Zaista rijedak primjer vrijedan hvale!

 

 

Anto Šimić Čiko

 

 

Na vrh