Priča o Nerminu Divoviću, priča je o sarajevskoj, bosanskohercegovačkoj djeci, koju su na putu stvaranja Republike srpske ubijali zločinci, pripadnici vojske Republike srpske.
Svojevremeno je Salih Brkić zabilježio i napisao: “Ubijali su nerođenu djecu”, kada je nakon zločina na Tuzlanskoj kapiji snimio trudnicu kroz koju je prošao zločinački geler i ubio dijete u njenoj utrobi.
Nermin Divović ubijen je 18. novembra 1994. godine, nakon što je snajperista sa četničkih položaja pucao u njegovu majku. Snajperski hitac prošao je kroz majčinu utrobu, teško je ranivši, ali je njeno čedo pogodio u glavu.
Nermin je poginuo na licu mjesta, a fotografija Enrica Martija, koji se zatekao na mjestu zločina ostala je da svjedoči čovječanstvu kakvo je zlo devedesetih opkolilo Sarajevo.
Imao je samo sedam godina.
“Još uvijek mi je veoma teško govoriti o onome što se dogodilo”, započinje priču UN-ov oficir Trevor Gibson, koji je pokušao spasiti malenog Nermina nakon što je ustrijeljen.
Prisjeća se kako je velika UN-ova ekipa od jutra obišla nekoliko lokacija i radila na nekoliko zadataka, nakon čega se on odlučio vratiti u bazu u Zemaljskom muzeju BiH i provjeriti kako se snalazi ostatak tima.
I danas, više od 18 godina nakon Nerminovog ubistva, ali i ubistava djece, žena, staraca širom Bosne i Hercegovine, zvaničnici Republike srpske poručuju da 9. januar, kao dan osnivanja Rs nije ubio nikoga.
Krv i kosti bosanskohercegovačke djece prekrivaju puteve stvaranja entiteta Rs, čiji su svi rukovodeći kadrovi osuđeni za ratne zločine i genocid.
Kakvi su ljudi koji u svemu tome pronalaze razlog za paradu?
