Uskoro 11 juli. Srebrenica. 29 godina je već prošlo od pakla, od genocida u “zaštićenoj zoni”. Smrt. Masovne grobnice. Primarne, sekundarne, tercijarne. Namjera je bila jasna. Strijeljaj. Zakolji. Otjeraj. Sakrij. Premjesti. Da se trag zatre i zavara.
Ubijenima povratka nema. Preživjelima traume ne prestaju. Porodicama tuga ne jenjava. Čak suprotno, sa svakom neljudskom izjavom da genocida nije bilo, sa svakim muralom zločinca koji preživjeli i porodice ubijenih moraju gledati, brazda u srcu postaje dublja.
Zato mi koji smo još uvijek tu moramo uraditi sve da se dignitet žrtava i porodica Srebrenice očuva i odbrani. Srebrenica je zavjet. Srebrenica je memorija. Srebrenica je obaveza.
Rezolucija, komemoracije, konferencije i izložbe su odlični potezi i inicijative, ali nedovoljne. Briga države je neophodna. Tim ljudima treba posao, sigurnost, budućnost.
Ono što im ne treba je korištenje Srebrenice za političke poene, za razmirice, za busanje u prsa.
Srebrenica je upozorenje, opomena, podsjetnik, svjetionik.
Srebrenica se ne smije zaboraviti, jer ako je zaboravimo desit će se opet. U nekoj novoj Srebrenici.
