„Povratkom na snagu nadležnosti Republike Bosne i Hercegovine osiguralo bi se, između ostalog, da naša država postane istinska demokratska, pravna, evropska, socijalna, sekularna i građanska država, zasnovana na vladavini prava, individualnih sloboda i jednakosti, etničke, vjerske i spolne jednakosti, društvene pravde.“
Sudeći prema dosadašnjem toku predizborne kampanje ova izjava mogla bi se pripisati Željku Komšiću, ali Denisu Bećiroviću, teško. Apsurd! Upravo je on napisao i izgovorio ovu dugu i komplikovanu rečenicu, nekih 10 mjeseci prije početka predizborne kampanje.
Tada je Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine predložio još jednu inicijativu za koju je znao da neće biti usvojena. Bio je to Bećirovićev odgovor na dotad najjači val Dodikovog separatizma, u decembru 2021. i januaru 2022. godine, kada se uveliko pričalo o novom ratu u Bosni i Hercegovini.
Kandidat 11 stranaka za člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka u predizbornoj kampanji ne izlazi s ovakvim inicijativama. Zapravo, Bećirović, nažalost nema ni inicijative ni ideje. Nije to tako zato što je SDP stranka bez ideje, jer uopće nije, niti što Bećirović nema nekog političkog iskustva, jer nekog ima, nego naprosto što kao kandidat raznolikih stranaka oprečnih ideologija ne može imati jasan i politički profiliran stav.
S druge strane, Željko Komšić, aktualni član Predsjedništva uveo je priču o građanskoj Bosni i Hercegovini u novo polje. Njegova inicijativa „Milion ljudi za građansku Bosnu i Hercegovinu“ ne samo da je korak dalje od parlamentarne inicijative nego ima i svoju političku pozadinu, ali još važnije od toga, što Komšić naglašava, ima svoje opravdanje, nužnost i perspektivu, obzirom na političke procese koji slijede.
Komšić je prethodne četiri godine proveo u političkim bitkama koje stvaraju preduslove za dugoročnu izgradnju građanske države. Ponekad se činilo da je u tome usamljen, ali se ni u jednom trenutku nije stekao dojam da Komšić odustaje od svojih građanskih uvjerenja pa i ciljeva, uprkos brojnim kritikama i pritiscima, što iznutra, što izvan države.
Svojom političkom karijerom i stavovima, prije svega, Komšić već godinama prkosi dejtonskom konstitutivnom modelu u kojem „predstavnici naroda“ sklapaju „dogovore“ na štetu građana i građanki.
Ulazeći u vlast sa osnovnim ciljem da deblokira NATO put BiH, i zaustavi izmjene izbornog zakona koje vode u podjelu države, Komšić je rizikovao, što mu se zamjeralo žestoko, u Sarajevu pogotovo, ali je na kraju uspio ispuniti svoja dva strateška cilja koja jesu u interesu države, ma šta ko mislio o Komšiću.
Zbog aktivne involviranosti Komšića i njegovog tima u sve dnevno – političke procese zaustavljen je dogovor velikih etničkih stranaka o Izbornom zakonu. U ključnim trenucima Komšić nije radio na udaljavanju nego na približavanju političkih pozicija probosanskih i građanskih stranaka, što je iznjedrilo čvrst stav svih kada je riječ o pokušajima usvajanja loših rješenja. Treba ipak zamisliti, šta bi se desilo da je Komšić, kada je riječ o ključnim državnim pitanjima, produbljivao jaz između SDP-a i SDA, umjesto što ga je pokušavao smanjiti i to ne zbog tih stranaka pa ni svoje, nego zbog države.
Potom je po istom modelu propao i pokušaj visokog predstavnika da nametne diskriminatorna rješenja. Ponovo se pokazalo da je mnogo korisnije za državu biti onaj faktor koji okuplja u trenucima krize, ostavljajući po strani ideološke i političke razlike među strankama, koje su sasvim drugi par rukava i o kojima se može raspravljati tek izvan konteksta opasnosti po domovinu.
Uz Komšića je i Džaferović,, imao više prostora i komfora da se konfrontira s Dodikom (koji je pobjegao iz Sarajeva u Banju Luku), s HDZ-om i Hrvatskom (propale su im sve inicijative za uspostavu trećeg entiteta), sa strancima koji nude truhle kompromise, ali i sa Rusima prije nego što je svijet u Ukrajini uvidio s kakvom destruktivnom politikom imamo posla.
Za oba probosanska člana Predsjedništva bio je to uspješan ali i naporan mandat, pun konfrontacija, teških sastanaka, mučnih uvjeravanja i borbe, koja je možda na trenutke izgledala uzaludna. Ali time je stvorena podloga da se priča o građanskoj državi prenese u širi politički i javni prostor.
Komšić jeste lice ideje građanske Bosne i Hercegovine, njeno političko utjelovljenje, ali bez šireg političkog i društvenog fronta ta priča će završiti onda kada i Komšićeva politička karijera. I to je ono što u ovom trenutku treba više da brine od Komšićevog izbornog rezultata. Ideja jeste vitalna ali joj se trebaju pridružiti i svi oni koji misle dobro Bosni i Hercegovini.
Zato je poražavajuće i opasno da iz nominalno probosanskih stranaka ne samo da ne dolaze nove ili drukčije ideje o putu izgradnje građanske države, ili makar konstruktivne kritike, nego, naprotiv, neke stranke, blagonaklone prema HDZ-u, otvoreno su protiv takve borbe. Konaković je defetistički tvrdio da se građanska država ne može uspostaviti (iako niko nije rekao da se to može desiti preko noći), SBB neargumentovano i cinično Komšića optužuje da kvari odnose sa „strancima“, Kasumoviću je izletjelo da će Komšić „nažalost pobijediti“, a Elzina Pirić se već proslavila prizemnim uvredama na račun Komšića. SDP i Naša stranka, kao Komšićeva “politička rodbina”, mudro šute. Ali ako im građani daju povjerenje zbog šutnje, kako će onda pričati ako budu vlast?
Ako Bećirović, a s njim i cijela Socijaldemokratska partija BiH, nemaju snage da se odupru koalicionim partnerima dok priželjkuju vlast, kako će tek mladi i iskusni parlamentarac iz SDP-a voditi državnu politiku u Predsjedništvu. Ko će odlučivati: SDP, Bećirović sam, NiP, SBB, ili neki polit-biro od 11 članova? Postavlja se pitanje, šta je to i ko se tu uopće pita u osnovnim stvarima i političko – ideološkoj liniji.
U tom pogledu očite su manjkavosti Bećirovića u smislu političke karijere. Dugogodišnji državni zastupnik, univerzitetski profesor historije, Bećirović nije iskusio teškoće rovovske borbe u izvršnoj vlasti. Nije čak smogao snage odgovoriti ni na naša novinarska pitanja koja smo postavljali tokom mučne borbe i pregovora oko izbornog zakona, jer nije bilo razvidno kako će se stvari odvijati, a cijenili smo da je Bećirovićev glas važan, obzirom da uživa poštovanje dijela probosanske javnosti. Međutim, u trenucima kada je bilo stani – pani, ostali smo kao i druge kolege bez odgovora na ta važna pitanja.
Iz toga se može izvući zaključak da je Bećirovićeva najveća prednost u odnosu na ostale kandidate to što građani uopće ne znaju model njegovog političkog djelovanja u kriznim situacijama kada treba preuzeti rizik i političku odgovornost, nego svoje želje i nadanja učitavaju u Bećirovićevu političku ličnost. S druge strane građani se u tome smislu dobro poznaju sa Komšićem koji je svoje stavove izlagao sudu javnosti.
Nenaučen na konfrontacije, Bećirović tako ni u kampanji ne izgovara ništa jasno, decidno, jer konformistički vodi računa o koaliciji ali i o reakcijama javnosti, jer naprosto nije navikao biti metom političkih i medijskih napada i žestokih ili neutemeljenih kritika, pa čak ni pohvala koje jednog političara mogu odvesti u štetnu samodopadljivost.
Ako kao kandidat, univerzitetski profesor i iskusan parlamentarac, nema odvažnosti zatalasati svoju koaliciju, kako li će se tek Bećirović ponašati za stolom s jednim Aleksandrom Vučićem, Zoranom Milanovićem ili nekim drugim regionalnim liderom – da ne idemo u Evropu i svijet.
Kako će, na kraju krajeva, Bećirović, kao iskusan parlamentarac, naviknut na neovisnost i ugodnost zakonodavne vlasti, osim frazama na Facebook-u reagovati na eventualne nove prijetnje ambasadora ili zavrtanje ruku od strane malo više rangiranih stranih zvaničnika, ukoliko se na stolu ponovo nađu onakva rješenja koja nisu dobra opcija za budućnost Bosne i Hercegovine.
Sva bi ova priča mogla biti čak i zabavna da se ne radi o sudbinskom pitanju za Bosnu i Hercegovinu. Najjača hrvatska ofanziva na BiH od 1993., bujanje srpskog sveta, pad građanske Crne Gore, energetska kriza i preslagivanje odnosa nakon agresije na Ukrajinu zahtijevaju u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine ne samo omjer 2:1 u korist državnih interesa, nego i ličnosti koje pod svaku cijenu stoje iza svojih ideja. A da bi se iza ideje stalo, ona se prvo mora jasno i javno artikulirati. Kandidat 11 stranaka to još uvijek nije uradio, a napuštanjem debatne emisije na N1 televiziji, tek je pokazao nedopustivu razinu bahatosti i arogancije.
Stoga je pitanje građanskog kandidata u tom pogledu pitanje kako će politički nastaviti živjeti ideja građanske Bosne i Hercegovine: kao tema jalovih pisama, ili kao tema teških pregovora o ustavnom uređenju države, na šta su se sve stranke obavezale 6 mjeseci nakon uspostave nove vlasti piše Patria
