“Tata, spasi me” – bila je posljednja molba koju je devetogodišnja Augustina šapnula ocu, nakon što je u junu 1993., tokom rata u Bosni i Hercegovini, teško ranjena u eksploziji granate na dječijem igralištu u Vitezu.
U Vitezu se danas obilježava tužna godišnjica ubistva osmero djece na dječijem igralištu, granate koja je ispaljena s položaja koje je kontrolirala Armija RBiH. Poginula su djeca u dobi od 9 do 18 godina, a ranjeno njih šestero. Trideset i jednu godinu nakon, porodice i dalje nemaju smiraj ni pravdu.
Granata ispaljena sa položaja Armije RBiH ubila je brata i sestru, devetogodišnju Augustinu i 12-godišnjeg Velimira Grebenara. Poginuli su i 12-godišnji Milan i 18-godišnja Sanja Garić, također brat i sestra, te 15-godišnji Dragan Ramljak, Draženko Čečura i Sanja Križanović, kao i desetogodišnji Boris Antičević.
“Tata, spasi me” – bila je posljednja molba koju je devetogodišnja Augustina šapnula ocu, nakon što je u junu 1993., tokom rata u Bosni i Hercegovini, teško ranjena u eksploziji granate na dječijem igralištu u Vitezu.
“Kćeri moja, ne brini, ti si dobro”, odgovorio joj je on, nadajući se čudu koje će djevojčici sačuvati život.
U istom danu, na istom dječijem igralištu u gradiću u srednjoj Bosni, Pero Grebenar izgubio je i 12-godišnjeg sina Velimira.
“Kad je puklo, istrčao sam vani bos. Vidim sina, nema trećinu glave. Uzmem Augustinu, živa je, nosim je, trčim prema ambulanti. Hitna kola voze ranjenika, a usput i nas. Doktorima kažem: ‘Spasite mi dijete, eno sam i sina izgubio'”, prisjeća se Pero u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE). Cijelu priču pročitajte ovdje.
foto – RSE
