Prije 30 godina (11.02.1994.) u Narodnom pozorištu Tuzla premijerno je izvedena moja predstava “Čekajući Baltazara”, koja je imala 30-tak repriza, snimljena je za TVBiH u oktobru 1995. te je izvođena u Zagrebu, Beču, Zenici, Sarajevu… O “Baltazaru” su pisali Marija Grgičević, Vojislav Vujanović, Strajo Krsmanović… U predstavi su igrali Muharem Osmić (1945-2015) i Nermin Omić, režirao je Tomslav Krstić (1932-2023), plakat je radio Edin Dervišević (1961-2023), a muziku Nedžmija Omerćehajić.
U nastavku, zapis iz knjige Jasne Arzberger „7 života za Bosnu”, Mitterdorf, 1995.
***
Kako se stvarala predstava „Čekajući Baltazara”
Narodno pozorište Tuzla krajem decembra 1993. godine počinje rad na predstavi „Čekajući Baltazara”, djelo mladog tuzlanskog pisca i novinara Fatmira Alispahića. Pozorištu se u te svrhe struja uključuje samo četiri sata. Akteri predstave, glumci Muharem Osmić i Nermin Omić, te reditelj Tomislav Krstić, rade na potpuno hladnoj sceni u rukavicama, kapama i debelim kaputima.
Dok izgovaraju replike, para im izlazi na usta. Pauzu gotovo da i ne prave, jer za četiri sata koliko imaju struje nužno je uraditi što više, a ako je i naprave onda u nekom hladnom ćošku – piju vrući čaj bez šećera, jer šećera – nema. Direktor pozorišta Eldin Tabučić obezbjeđuje akterima po dvije cigarete, i te dvije cigarete, čija je cijena po komadu po 1 DM, puše se sa neviđenim zadovoljstvom.
Da je neki zapadnoevropski kritičar mogao boraviti na nekoj od ovih „smrznutih” pozorišnih proba, vjerovatno bi mu sve ličilo na neki alternativni teatar, a ne na pozorište koje želi da bude samo pozorište i ništa više. Na kraju probe glumce, reditelja i pomoćno osoblje čeka ručak – po tanka kriška kruha i leća ili riža kuhana na vodi i posoljena, bez imalo masti, ali to im ne smeta da idu dalje i da svojim radom pruže otpor ništavilu u kojem je čovjek sveden na nivo životinje, nad čijim životom ili patnjom niko ne žali niti pak pokazuje ikakvo suosjećanje.
Možda je to bio jedini put otpora umjetnika i kulturnih radnika. Na kraju, predstava „Čekajući Baltazara” od Fatmira Alispahića izvedena je premijerno 11. februara 1994. godine u prepunoj sali Narodnog pozorišta Tuzla, i sva ta stvaralačka patnja vrijedila je onog dugotrajanog aplauza koji je sve podsjetio da u Tuzli – uprkos svemu – ipak živi civilizacija i da neće pokleknuti.
Iz knjige Jasne Arzberger „7 života za Bosnu”, Mitterdorf, 1995.
