Volio bih da spoznaš a da nikada ne saznaš…
Kako je poželjeti da sa svojim djetetom izađeš u grad, kao negda, kao svako svagda
…Šta ako dijete vidi kako mu napadaju i tuku oca, onako kako je Sidran vidio, pa cijeli život o toj rani pričao?
– Imam posla, boli me glava, idi s mamom… – mjesecima vrdaš djetetu
Patike koje nismo zajedno kupili, ćevape koje nismo pojeli, šetnja koju nismo imali… – basnoslovna je cijena slobode i ove odmazde!
Volio bih…
Da tvoja Majka ne vidi ono što je moja Majka vidjela… Tvoja djeca… Ono što su moja Djeca vidjela
Prate, presreću, poljevaju po licu, dok se klebere i urlaju, poput obijesnih hijena u logorima smrti.
To lice je Majka očima namirivala, u to lice djeca su kao u spokoj gledala.
Imaš li Ti Majku, Oca, Djecu?
Zamisli sebe! Zamisli svoje, najdraže!
Mi smo jedni drugima zjenica srca!
Volio bih da oživiš a nikad ne doživiš ovo što je naš dom osjetio: strah da će nam gaziti po zjenicama!
Zašto danas u rodnoj Tuzli živimo poput Žutih Traka u Berlinu, poput Bijelih Traka u Prijedoru?
– Zato sine, zato kćeri, što je našem gradu oteta sloboda za koju se ginulo i u koju se vjerovalo.
Našim gradom, tom našom kućom u obliku zrna soli, zavladale su hijene koje se hrane lažima, bolima, otimanjem i slamanjem Dobra…
A šta radiš Ti, baš Ti, kojega ovaj Zakon masno plaća da mu čuvaš mir u ljudima i miran san?
Ti, umjesto da služiš Zakonu i Građanima, Ti služiš Zlu! Za prljavu paru, za frljavu fotelju, za želju u nedjelu.
Ti kriviš žrtvu i pozivaš na nasilje – “u ime Zakona”! Oni koji traže moju glavu, moju kuću, sa Tvojim su pečatom!
Ne vjeruješ sad, ali ćeš se uvjeriti kad – ova poruka pokuca na Tvoja vrata, kao karma koju si drsko izazvao.
Tamo te čekaju oči moje Djece.
…Oči moje Majke.
Tamo te čeka svaki trenutak spokoja koji nam je oduzet – u ime terora Tvoje duboke države.
