Dok banjalučki režim predvođen Miloradom Dodikom, u prisustvu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića ponovo prijeti secesijom, ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković, iako mu je Predsjedništvo BiH nadređeno kada je riječ o iznošenju stavova na vanjskopolitičkom planu, iako je Predsjedništvo BiH vrhovni komandant Oružanim snagama, u potpunosti vodi politiku koja je suprotna politici Denisa Bećirovića i Željka Komšića.
Iako Bećirović i Komšić imaju puni legitimitet u zastupanju probosanske politike, čini se da Konaković funkcioniše na potpuno suprotnim frekvencijama.
Tako dok sa jedne strane Denis Bećirović javno poziva sve bosanskohercegovačke političke aktere da prestanu ignorirati prijetnje rušenjem mirovnog procesa i države Bosne i Hercegovine, navodeći da je politika šutnje i nezamjeranja i ohrabrila Dodika, dok Željko Komšić također ističe da je taktika guranja glave u pijesak i nametanje uvjerenja da će problem nestati, ako se dovoljno dugo pravimo da ne postoji je pogubna, ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković u potpunosti ignoriše stvarnost.
Konaković ističe da je umjesto svakodnevne polemike odabrao sam koncept jačanja institucija BiH i popravljanja odnosa sa prijateljima Bosne i Hercegovine koji bi bili spremni reagovati u slučajevima novih kriza koje se mogu desiti.
Drugim riječima, Konaković uzorno ponašanje, koje po mišljenju pojedinih zapadnih ambasada podrazumijeva nesuprotstavljanje separatističkim politikama, naziva jačanjem institucija, čak i onda kada njegovi stavovi u potpunosti odudaraju od stavova zvaničnika u bh. institucijama.
Iako je prilično razvidno da Konaković uživa u milovanju “prijatelja”, kao otvoreno pitanje nameće se to, smijemo li se mi kao država i građani u toj mjeri osloniti na “prijatelje koji su spremni reagovati u slučajevima novih kriza”. Ako je suditi po devedesetim i doživljenom genocidu koji je mirno posmatran, onda bi se moglo zaključiti da takva sigurnost graniči s jedne strane sa glupošću a sa druge sa ludošću.
(M.T./ Patria)
