Kolumne

Dragan Markovina za Oslobođenje – Cirkus s hrvatskim europarlamentarcima

Posjet hrvatskih europarlamentaraca Mostaru i Hrvatskom narodnom saboru početkom proteklog tjedna na kojem su izrazili zabrinutost političkom situacijom, naglašavali obespravljenost Hrvata u zemlji i najavili pomoć u stabilizaciji situacije predstavlja jedinstvenu bizarnost u generalnoj povijesti suvremene europske politike i demokracije. Ponajprije zbog jedne od zastupnica Željane Zovko, čiju ni po čemu spektakularnu izjavu stoga vrijedi citirati u cijelosti:

  • “Mi smo u misiji utvrđivanja čitavog konteksta aktualne situacije u BiH, dokle se stiglo s izmjenama Izbornog zakona i što je ono što mi kao predstavnici HDZ-a Republike Hrvatske i kao zastupnici u Europskom parlamentu možemo učiniti kako bismo čitavu ovu situaciju, koja poprima zabrinjavajuće razmjere, razjasnili našim kolegama u Europskom parlamentu, ali tu smo i da odgovorimo na pitanja bh. javnosti što je to što se čini u Europskom parlamentu kako bi se BiH stabilizirala i postala kandidat za pridruživanje”.

 

PROMJENA PREKO NOĆI

Dakle, Željana Zovko koja je, kako u službenoj biografiji na stranicama Europskog parlamenta navodi, obnašala sljedeće funkcije i poslove: predstojnice ureda hrvatskog člana Predsjedništva BiH, savjetnice za vanjsku politiku predsjedatelja Vijeća ministara BiH, stalne predstavnice BiH pri Svjetskoj turističkoj organizaciji, stalne predstavnice BiH u IFAD-u, FAO-u, WFP-u, savjetnice za vanjsku politiku predsjedatelja Vijeća ministara, veleposlanice u Španjolskoj; stalne predstavnice u Svjetskoj turističkoj organizaciji; nerezidentne veleposlanice u Maroku, veleposlanice u Francuskoj; stalne predstavnice pri UNESCO-u; nerezidentne veleposlanice u Alžiru, Monaku, Andori i Tunisu, predstojnice ureda hrvatskog člana Predsjedništva, suradnica za odnose s javnošću – ured hrvatskog člana Predsjedništva BiH i kao kruna svega veleposlanice BiH u Talijanskoj Republici i stalne nerezidentne veleposlanice za Maltu i San Marino, što je funkcija s koje je otišla na mjesto članice Europskog parlamenta iz Hrvatske, dolazi u Bosnu i Hercegovinu da bi utvrdila “čitav kontekst aktualne situacije u BiH”.

 

Ovo je scenarij kojeg se niti montipajtonovci ne bi dosjetili, pri čemu je najzabavnije u čitavoj priči to što sama Zovko uopće ne shvaća da njezina karijera najuvjerljivije opovrgava tvrdnje o ugroženosti Hrvata u Bosni i Hercegovini i ukazuje na bizarnost čitave situacije.

 

Mi sada možemo raspravljati o politici Hrvatske koja je odlučila da omogući državljanstvo svima koji se osjećaju i izjašnjavaju kao Hrvati, nakon čega su logično praktično svi Hrvati iz Bosne i Hercegovine odlučili uzeti i hrvatsko državljanstvo. Ponajprije iz razloga što im hrvatska putovnica omogućava dosta objektivnih beneficija. Ali je tim više, u najmanju ruku netaktično, ako ne i nepristojno govoriti o zakinutosti u odnosu prema drugima. Isto tako, činjenica da dobar dio ljudi koji nikada nisu napustili Bosnu i Hercegovinu, niti su dijaspora Hrvatske, glasaju na hrvatskim izborima jeste suštinski nepristojna.

 

I to ne iz razloga što oni doista utječu na krajnji ishod izbora, jer to jednostavno, bez obzira na rašireno uvjerenje u lijevo-liberalnoj javnosti koja s visine gleda na ljude iz BiH, nije točno, niti se ikada dogodilo. Nepristojno je iz razloga što nije uredu glasati na izborima u drugoj zemlji, bez da ćeš osjetiti posljedice vlastitog izbora.

Činjenica pak da je Dragan Čović kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine glasao na izborima za hrvatskog predsjednika i to tako da ga svi vide jeste ne samo nepristojna nego i bizarna preko svake mjere. Ali, čak i taj jedinstveni slučaj da predsjednik jedne zemlje glasa na izborima za predsjednika druge zemlje, s kojim bi sutra trebao pregovarati o zaštiti interesa zemlje kojom predsjedava, koliko god bio nezabilježen, neusporediv je sa slučajem Željane Zovko.

 

Naime, niti je zabranjeno, niti je rijetka praksa da ljudi imaju dvojno državljanstvo. Međutim, u političkom smislu i diplomaciji je nezamislivo da čovjek ima ozbiljnu političku funkciju na kojoj zastupa jednu zemlju, da bi onda preko noći odlučio promijeniti lojalnost i zastupati drugu zemlju. To je svojevremeno i bio razlog što su SAD otklonile Karamarkov prijedlog da Ivo Banac, koji je bio i američki državljanin, bude hrvatski veleposlanik u Washingtonu, jer ne možeš u diplomaciji imati dvostruku lojalnost.

 

NI PRISTOJNO, NI PAMETNO

Stoga slučaj Željane Zovko, koja s mjesta veleposlanice Bosne i Hercegovine u Italiji, odlazi na mjesto hrvatske europarlamentarke, da bi sada u toj ulozi dolazila u vlastitu zemlju u kojoj je provela čitav život, da bi se upoznala s političkom situacijom predstavlja neponovljiv slučaj, izvrstan za politološka ispitivanja. I ujedno slučaj koji zorno svjedoči razloge nepovjerenja prema politici HDZ-a u Bosni i Hercegovini. Posve je nadrealno da samoj Zovko, kao ni onima koji su joj omogućili ovaj obrat, nije jasno da to nije samo nepristojno, nego i da to nije uopće pametno.

Na vrh