Tuzla se danas oprašta od svog “omiljenog efendije” Muhameda ef Lugavića. Šta je ovaj čovjek značio za ovaj grad i njegove stanovnike možda je najbolje pojasnio Dino Kalesić u svom FB statusu, koji prenosimo u cijelosti …
- MISLIM da je dobro da se zna, da ostane upamćeno, zapisano pa makar i na društvenim mrežama, bar ukratko…
Bio je, za Tuzlu i Tuzlake, tužni i bolni maj 1995. godine.
Stradanje mladosti. Opština Tuzla dolazi na ideju i uz saglasnost roditelja dogovara se zajednička sahrana, na zajedničkom groblju/mezarju, djece koja su zajedno otišla… Na Slanoj Banji, tog 29. maja ispratit će Tuzla djecu i muslimansku i pravoslavnu i katoličku… Dolaze na posljednji ispraćaj i pravoslavni pop i katolički fratar… Međutim, takvoj odluci, takvom činu, zajedničkom ukopu djece različite vjerske pripadnosti, protive se tadašnji predsjednik države, reis, muftija tuzlanski i predsjednik Okruga Tuzla…
Zabranjuje se efendijama iz IZ u Tuzli da klanjanju dženazu… MUHAMED ef LUGAVIĆ, ne pristane na takvu zabranu, i kaže: “Ja ću djeci klanjati dženazu, a vi kako hoćete”. I dođe naš efendija i klanja, isprati djecu… Da li su poslije za njim došli i ostali, nije ni bitno… Bitno je bilo da je ef. Lugavić bio tu, jako bitno i nama koji ne klanjamo, ili ako hoćete, nama iz reda ostalih, šta god to značilo…
Dugo je ef. Lugavić trpio odmazdu tog klana koji je branio efendijama da klanjaju, koji se protivi odluci… Dugo su mu na leđima bili i pritiskali svi iz IZ BiH, dugo ga pokušavali degradirati, oblatiti, izgurati, ali nisu ga slomili. I dalje je uz sve što je od “svojih” doživljavao, hodao uspravno i svakom uputio osmijeh, lijepu riječ…
Bio jedan od rijetkih kojima sam nazivao selam, i to punih usta…Nedostajat će mi njegovo: “Alejkumu selam, kako si mi Dino moj dobri”…Nije se na kraju patio, to je dobro, bar toliko je zaslužio…Rahmet njegovoj duši…
Sad ću ja reći, Alejkumu selam dobri moj Muahmede ef. Lugaviću…
U 74. godini života na Ahiret preselio Muhamed ef. Lugavić – Dženaza u petak
