Dešavanja u Banjskoj na Kosovu uopće ne ulivaju povjerenje da Zapadni Balkan ima stabilno i sigurno tlo. Tom prilikom su ubijena četiri napadača i jedan policajac. Nekoliko dana kasnije Milan Radoičić, jedan od čelnika Sprske liste, priznao je kroz saopćenje, koje je njegov advokat Goran Petronijević pročitao, da je učestvovao u tom oružanom aktu. Međutim, ova priča kao da je već viđena, iznova se zvecka oružjem, prave se barikade, šalju se uznemirjuće i ratnohuškačke poruke putem medija i društvenih mreža, dok su američki zvaničnici upozorili i izrazili zabrinutost zbog toga što je Srbija počela da gomila vojsku na granici sa Kosovom, te je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić odmah povukao. Cijela regija posmatra sa zebnjom na sljedeće poteze, budući, ukoliko se uzme u obzir prošlost, kada jedan zapali šibicu, svi su u plamenu.
Piše Nikola Krstić za Slobodnu Bosnu
Zoran Vuletić, predsjednik Građanskog demokratskog foruma, kaže za Slobodnu Bosnu da je “ostalo još da Radoičić kaže šta je bila namjera te grupe”.
Zoran Vuletić
“Bilo bi dobro da kaže sve jer bi sebe lično doveo u malo povoljniji položaj u procesu koji je neminovan. Već mu je puno pomogao predsjednik Vučić svojim ponašanjem, izjavama i intervjuima bez i jednog suvislog odgovora nakon tragičnih događaja. Dovoljan je intervju RTS-u, a posebno dokumentarni film o UČK iz ‘98. koji je emitovan prije inervjua. Kada sve to ubacimo u kontekst sa količinom i vrstom pronađenog oružja u Banjskoj i posebno nagomilanih vojnih trupa na granicama sa Kosovom koje su praktično pratile akciju Radoičićeve grupe, ne može ništa drugo da se zaključi osim da je pokušano odvajanje sjevera Kosova, što svakako ne bi bilo mogućno bez novog rata“, objašnjava naš sagovornik.
On dodaje da “cijeli svijet kome težimo je jasno vidio o čemu se tu radi“.
“Jedino Srbima koji doživljavaju lobotomiju u trajanju od tridest godina izgleda nije jasno šta se sa Kosovom dogodilo devedesetih, i nakon rata ‘99., kao i šta znače stvarno svi potpisani sporazumi nakon ‘99. Imajući sve ovo u vidu, potpuno besmisleno zvuči Radoičićevo priznanje da je sve sam organizovao, bez ičijeg znanja. Srbija ne može proći bez posljedica, srpska zajednica na Kosovu također i te posljedice mogu ići u dva pravca. Prvi je da Radoičić napokon uradi nešto dobro za Srbiju i do najsitnijeg detalja razotkrije sve i time doprinese katarzi Srbije, koja je prije ili kasnije neminovna ukoliko hoćemo naprijed. Drugi pravac je ono što je započeto, negiranje, pravdanje, stavljanje Srba u kontekst vječite žrtve, pravljenje junaka od terorista“, rekao je.
S druge strane, Dimitrije Milić, politikolog iz Beograda, kaže da Srbiji ne bi odgovaralo da se poveže akterima sa Kosova.
Dimitrije Milić
“To bi srušilo cjelokupnu sliku Srbije kao konstruktivnog partnera naspram kosovske strane, koju vlasti u Srbiji pokušavaju da gaje na Zapadu. Iako takva percepcija od zapadnih aktera biva kritikovana i od dijela poslanika vladajućih partija i u zapadnim državama, do posljednjih događaja takve kritike nisu imale efekta“, istakao je on.
Jelena Diković, urednica beogradskog medija “Danas“, kaže da je “njoj nevjerovatno da Vučić nije znao ništa o tome, jer znamo da on zna sve što je u vezi sa sjeverom Kosova“.
Jelena Diković (Foto: Luca Marziale / Danas)
“Vučić sjedi na dvije stolice otkako je došao na vlast 2012. i to nije ništa novo. Problem je što mu to svih ovih godina uspjeva. Postavlja se pitanje zašto mu EU i SAD to dozvoljavaju? Šta im je obećao? Kakvi su politički interesi u pitanju? Vjerovatno ima veze sa Kosovom, ali sigurno nije samo to. Moguće je da ima veze i sa ekonomijom, investicijama, biznisom. Jer, toliko su vidljivi kriminal i korupcija režima Aleksandra Vučića, tolike afere su otkrivene, nemoguće je da jedino međunarodna zajednica to ne vidi. Znači, neki interesi su u pitanju. Mnogi kažu da je ekonomska kriza, COVID pa invazija Rusije na Ukrajinu, okrenula pogled EU i SAD sa Srbije i Zapadnog Balkana, ali ako se ima u vidu kakve se diplomate, da kažem, visokog kalibra bave ovim prostorima, to o krizama, koroni i ratu u Ukrajini, jednostavno ne pije vodu“, rekla je ona.
Strah i prezir u Republici Srpskoj
Ipak, sve ovo vrijeme iz Republike Srpske već godinama unazad stižu najvatrenije rečenice o otcepljenju tog entiteta, te nerijetko možemo čuti od Milorada Dodika, lidera Republike Srpske, kako sije mržnju prema drugim nacijama i vjerama, te prijeti o secesiji. Za Diković je “Dodik u RS ono što je Vučić u Srbiji“.
“Nažalost, pustio je pipke u svim institucijama RS, i oni koji se protive njegovom načinu vladanja stalne su mete napada i prijetnji. Ovo što pokušava u posljednje vrijeme da napravi od RS podjseća na Putinovu Rusiju, i mogu ga slobodno nazvati ’mali Putin’. Ne poštuje nijednu instituciju Bosne i Hercegovine, kažnjava ono malo slobodnih medija uvođenjem klevete kao krivičnog djela, želi da NVO koje mu ne odgovaraju registruje kao ’strane plaćenike’, konstantno ugnjetava LGBT osobe, vodi rat sa Christianom Schmidtom, Ambasadom SAD u Sarajevu… I konstantno prijeti otcjepljenjem RS. Isto kao i sa Vučićem, međunarodna zajednica mora da pronađe način da ga smiri inače će njegova politika dovesti do velikih potresa u Bosni i Hercegovini. Ne vjerujem da će biti novih ratova, jer Dodik zna da nema šanse protiv NATO-a, koji bi sigurno intervenisao“, rekla je ona.
Vuletić pak kaže da se “Dodik odlično prilagođava vremenu i okolnostima koje prate njegovu vlast od međunarodnih okolnosti do ličnosti koje vladaju Srbijom tokom dvadeset godina“.
“Ciljeve i centralnu politiku je postavio odavno Dobrica Ćosić: ’Osvojimo u miru ono što nismo u ratu.’ Svi osim Zorana Đinđića su pristalice tako otvorenog ’srpskog pitanja’ koje se bavi isključivo teritorijama i granicama. Ljudi za njih ne postoje ili su suviše jeftini u ostvarenju te politike. Dodik je potpuno svjestan svoje apsolutne zavisnosti od Srbije i da nema ništa od nezavisne RS, uostalom kao i svi političari u Srbiji, ali im odgovara da na tako bezdušan način drže Srbe u nacionalističkom ekspres-loncu i da se postavljaju kao branioci Srpstva dok iza zavjese pljačkaju sopstveni narod do neslućenih razmjera“, kaže on.
Oluja sa Istoka
Međutim, otkako je započela ruska agresija na Ukrajinu, na Zapadnom Balkanu se i ogolila putinofilija, te je još dodatno otežala nestabilnu situaciju. Na pitanje kakvu ona zaista ulogu i uticaj ima, Milić odgovara: “Ruski utjecaj na Zapadnom Balkanu je opadajući zbog rata u Ukrajini i geografske udaljenosti, koja je sa širenjem NATO-a sada naglašena kao faktor. Ipak, on nije nestao i to se neće uskoro desiti. U smislu ruske propagande ona je svakako najjača u Srbiji i kod Srba u drugim državama regiona, jer se oslanja na negativne sentimente o Zapadu, koje srpska populacija gaji od devedesetih.“
Dodaje da se “takav propagandni utjecaj čak i ne spriječava ozbiljnije, a značajan dio srpskih nacionalističkih krugova ga dočekuje oberučke“.
“Naravno, trebalo bi uzeti u obzir da je ograničen kada se radi o dejstvu sa ozbiljnijim posljedicama, jer Rusija nema šta mnogo da ponudi. Ona može da pogura nekoga da bude destruktivan po regionalnu stabilnost i da pravi nerede u regionu, ali to nije dugoročno održiva politika u okruženju NATO-a i bez ikakve ozbiljnije ekonomske pomoći koju Rusija može da pruži“.
Diković smatra da “dokaz koliki je ruski utjecaj u Srbiji govori činjenica da je Vučić prvi razgovor poslije oružanog sukoba na Kosovu obavio sa ruskim ambasadorom u Beogradu“.
“Najžalije je to što većina političara u Srbiji vidi Rusiju kao najveću silu na svijetu koja je veliki prijatelj Srbije, i koja će Srbiju uvijek štititi, što je potpuno pogrešna percepcija. Rusija je prisutna na našim prostorima isključivo zbog svojih interesa, što političkih, što ekonomskih“, dodaje ona.
Za Vuletića “Rusija ima onoliko utjecaja koliko joj to dozvoljava politika Srbije“.
“Srbija je iz svoje dezorijentisanosti i agonije sveukupnog poraza devedesetih umjesto radikalnog diskontinuiteta sa Milošević-Šešelj politikom koju je uspešno započeo Zoran Đinđić, zbog čega je i ubijen, nastavila sa Koštunicom i Tadićem da brani tekovine te nakazne politike. Rusija joj je u tim uslovima prirodni partner jer je njoj interes da ovdje ne bude mira nikada i Srbija je idealni poligon njene pollitike. Posebno je to naglašeno sada u uslovima ruskog posrtanja u Ukrajini. Sjajno bi im došao južni front“, smatra on.
Na Zapadu ništa novo
Ponekada se čini da Evropska unija i Sjedinjene Američke Države ostaju nijeme na nepočinstva koja se dešavaju na ovom podneblju. Milić smatra da “jedino navedene države autentično interesuje stabilnost u regionu, iako je pitanje da li one uvijek mogu da sa svojom politikom dođu do tih rezultata“.
“Prvenstveni razlog želje da region bude stabilan je jer je u pitanju posljednji organski dio Evrope koji nije integrisan u evroatlanske organizacije do kraja. Kao unutrašnje dvorište EU i NATO, svaka nestabilnost u ovom regionu reflektuje se i na te države relativno brzo. Ipak, vizija o brzim reformama i priključenju država regiona EU i NATO nailazi na probleme već četvrt vijeka, što stvara dodatni prostor za nestabilnosti. Dok pitanje ulaska cijelog regiona u EU i NATO ne bude riješeno, zapadni politički akteri neće pacifikovati region do kraja. Najveći doprinos rješenju bi mogle da daju SAD, jer imaju i najveću političku moć, ali ova država trenutno ima važnije prioritete spoljne politike, poput odnosa sa Kinom i rat u Ukrajini“, objašnjava on.
Postoji također percepcija da Zapad podržava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, dok se neke stvari prećutkuju, Milić za to smatra da je u pitanju “pragmatizam“.
“Sa jedne strane, Aleksandar Vučić i dalje ima najveću podršku unutar Srbije i politički kapital da sprovodi nešto nepopularnije poteze, prvenstveno oko Kosova. Takav politički kapital nije imao niko u Srbiji poslije 2000, i iz ugla Zapada je to važno jer postoji manja ili veća kontrola nad vrlo konzervativnim biračkim tijelom koje se može protiviti iskoracima oko Kosova. Sa druge strane, u opoziciji postoji rusofilska desnica sa kojom Zapad ne može da sarađuje, kao i iscjepkana prozapadna opozicija koja nikada ne može da skupi toliko podrške javnosti da sprovede korake poput Briselskog sporazuma ili Ohridskog sporazuma. Također, izolovanje Srbije od strane Zapada bi značilo haos u regionu, jer je Srbija najmnogoljudnija država, sa utjecajnom manjinom u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i na teritoriji Kosova. Niko ne bi mogao da predvidi kako bi mogla da se ponaša politički izolovana Srbija i da li bi šteta bila drastično veća u tom scenariju“, rekao je Milić.
Vuletić pak smatra “Zapad snosi ogromnu odgovornost za stanje u kome se nalazi region“.
“Može dosta da pomogne, prije svega time što ne bi davao nikakve popuste u ocjeni i odnosu prema srpskoj politici. Ukoliko Zapad ne bude insistirao na radikalnom raščišćavanju događaja u Banjskoj i stavio do znanja Srbiji i svim njenim političarima, kako vlasti tako i opozicije, da se neće više tolerisati ovakav odnos prema Kosovu, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori i da slijede sankcije, učinit će najveću uslugu nacionalizmu i ruskoj politici koja će se dodatno razmahati“, izričit je naš sagovornik.
Ratovi kao pusta mašta
Strah od novih sukoba visi poput je sekire nad glavom, međutim, može se često čuti u medijima da barem u Srbiji ne postoji više ta snaga kao nekada koja može da izdrži novi rat. Diković kaže da “neće doći do sukoba u smislu novih ratova, jer sam sigurna da NATO i zapadne sile to ne bi dozvolile“.
“Međutim, može da dođe do nastavka tenzija na Kosovu, tenzija u Bosni i Hercegovini zbog Dodika, do incidenata sa smrtnim ishodima i sl. A sve to nikako neće utjecati na bolji kvalitet života građana i građanki Zapadnog Balkana, već ćemo tonuti u sve dublje siromaštvo, nemaštinu u svakom smislu i nastavak iseljavanja odavde. Političari i njihove nacionalističke ideologije dovešće nas do ruba opstanka, još veće međusobne mržnje i netrepeljivosti“, ističe ona.
Milić kaže da su “države regiona ukinule obavezno služenje vojnog roka, a potrošnja na vojsku čak i kod najvećih potrošača je jedva na granici 2% BDP-a koliki je standard NATO članica“.
“Niti jedna država regiona ne bi imala ozbiljnije kapacitete da dugoročno vodi rat. To nije Ukrajina koja je u rezervnom sastavu imala skoro 700,000 ljudi pred početak rata 2022. Sve zemlje regiona su ekonomski zavisne prvenstveno od EU, a teško da bi takvo ratno ponašanje bilo omogućeno od strane EU. Uz sve to, jako prisustvo NATO-a u regionu onemogućava takva dejstva“, objašnjava on.
Vuletić smatra da su “još uvijek mnogo manje šanse da bi do oružanih sukoba moglo doći, posebno većih i nalik onim iz devedesetih“.
“Međutim, nakon Banjske nisu potpuno isključeni ni takvi. Zbog toga je veoma važno da Zapad mnogo ozbiljnije nadgleda istragu i insistira na najstrožem kažnjavanju inspiratora i učesnika banjskih događaja. Ne smije se ni prešutno niko amnestirati, a odgovorni iz vlasti Srbije moraju biti sankcionisani i ne smiju više predstavljati srbijanske institucije“, rekao je on.
Kraj “srpskog sveta“, početak mira
Na pitanje kakva su moguća rješenja za otvorena pitanja na Zapadnom Balkanu, kao što su odnosi između Kosova i Srbije ili entitetska pitanja u Bosni i Hercegovini, Vuletić kaže da je “ključni problem između Srbije i Kosova, i kada se on bude riješio sve drugo će biti lakše“.
“Zapadni plan koji ćemo morati da prihvatimo daje garanciju budućeg mira i suživota. Mislim da je ovaj pokušaj pobune u Banjskoj i pokušaj otcjepljenja sjevera Kosova posljednja opstrukcija ponuđenom planu. Nema više nikakvih alternativa, plan je postao dio pregovaračkog poglavlja 35 za Srbiju i ako želimo stvarno u EU to mora da se prihvati zvanično. Nakon toga će i Bosna i Hercegovina da odahne i steći će se uslovi za prekopotrebnu reformu Dejtonskog sporazuma kako bi Bosna postala funkcionalna“, ističe on.
No, Diković objašnjava da “koliko god građani i građanke Srbije to ne žele da čuju, Kosovo je nezavisna država.
“Do nezavisnosti je došlo lošom, odnosno agresivnom politikom prema kosovskim Albancima, režima Slobodana Miloševića. Kosovo je priznato od strane većine zemalja, među kojima su one najznačajnije i najbolja opcija bi bila da i država Srbija prizna da je Kosovo nezavisna i suverena država, da se okrenemo budućnosti, saradnji, dobrosusjedskim odnosima. Međutim, svjesni smo da nijedna vlast u Srbiji neće priznati nezavisno Kosovo jer na toj temi se kupe politički poeni. Ukoliko bi nekad na vlast došao, na primjer, Zeleno-lijevi front moglo bi se očekivati da se to promijeni, ali imajući u vidu da nacionalističke stranke, u to spadaju i one navodno demokratske, preovladavaju na političkoj sceni, da opstaju tako što truju narod tom nacionalističkom retorikom, da je velika većina građana i građanki Srbije, da tako, kažem nesvjesna i neinformisana o tome šta se dešavalo prije i tokom devedesetih i kolika je uloga u ratovima zapravo zvaničnog Beograda, da im se režimskom propagandom uliva mržnja prema drugačijima, teško je očekivati da će u nekoj ne bliskoj, nego daljoj budućnosti doći do priznavanja kosovske nezavisnosti. I ne samo toga, već do normalnih odnosa između Srbije i Kosova”, ističe ona.
Ona dodaje da “što se tiče BiH, potrebno je pronaći mehanizam da se Dodik i njegovi pajtaši ‘spuste na zemlju’”.
“Problem je ako se još više izoluje Dodik, on te materijalne i finansijske posljedice neće posebno osjetiti, ali će osjetiti već siromašni građani i građanke. Pritom, nije samo problem u Dodiku, glavni problem je vlast u Beogradu. Dok god on ima podršku zvaničnog Beograda, nastavit će da se ponaša totalitarno. Međunarodna zajednica jednostavno mora da stane na put stvaranju ‘srpskog sveta’ inače na ovim prostorima nikada neće biti prosperiteta, mira i stabilnosti”, zaključuje ona.
Tekst je izrađen uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM), a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške
