Bosanskohercegovačka književnica Hazeta Hamzić Salihović, koja živi i stvara u Švicarskoj, naredne sedmice će u nekoliko bh. gradova predstaviti svoju novu knjigu “Ja ću ti presuditi”.
Hamzić Salihović je rođena 1965. godine u Miljanovcima, opština Kalesija, gdje je završila osnovnu i srednju ekonomsku školu. Školovanje je nastavila na studiju biologije i hemije na Pedagoškoj akademiji u Tuzli, a radni vijek je započela kao nastavnica biologije i hemije u Bosanskoj Krupi, u kojoj je živjela do agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tada odlazi u Švicarsku, gdje je i sada njeno stalno mjesto boravka.
Njen književni prvijenac, roman „Šapat sudbine“, je objavljen 2017. godine. Do sada je napisala i roman „Vrisak do neba“, te zbirku novela „Ja zaboraviti ne mogu“.
Nedavno ste objavili knjigu “Ja ću ti presuditi”. Promovirali ste je u Austriji i Švicarskoj. Da li će čitalačka publika u BiH u skorije vrijeme biti upoznata sa ovim zanimljivim romanom?
– Da, knjiga je izašla u julu ove godine i prva promocija je održana u mojoj Kalesiji. Oktobar i novembar su bili jako intenzivni. Održane su promocije u Luzernu, Koblenzu, Berlinu, Feldkircu i Dornbirnu. Narednog ponedjeljka, 21. novembra, slijedi promocija u Lukavcu u Centru za kulturu Lukavac u 17 sati. Nakon toga na redu je druženje kalesijskih književnika pod nazivom „Kalesijsko književno čudo-novi književni val“, u okviru manifestacije Moja prva knjiga, koju organizuje Bosanska medijska grupa iz Tuzle. To je planirano za srijedu, 23. novembar, sa početkom u 18 sati i bit će održano u ateljeu Ismet Mujezinović u Tuzli.
Vaša prethodna knjiga “Ja zaboravit ne mogu” je zbirka novela koje svjedoče o agresiji na Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad bošnjačkim narodom. Postali ste prepoznatljivi po tome što u svojim djelima njegujete kulturu kolektivnog sjećanja. Zašto Vam je to toliko važno?
– Vidite, od holokausta je prošlo više od 70 godina, ali Jevreji još uvijek pišu, snimaju filmove, drame, pišu pjesme o njemu. Na taj način oni ne dozvoljavaju da se zločin nad njima zaboravi, stalno podsjećaju na to. Zlo koje je pogodilo moj narod, obim zločina, genocid koji je počinjen nad Bošnjacima, ne dozvoljava mi da mi nešto drugo bude prioritet u pisanju. Mi moramo objavljivati knjige, snimati filmove, pa i slikanjem govoriti o zločinima počinjenim nad nama. Kroz glavu mi često prolazi pitanje koje želim uputiti književnicima iz moje domovine, regiona, Evrope, koji su mnogo oštrijeg pera nego što je moje, kako su samo mogli dopustiti da jedan apologet genocida, kakav je Peter Handke, dobije Nobelovu nagradu. Niti jedan od tih velikih nije se potrudio da tu nagradu dobije pišući o genocidu počinjenom nad Bošnjacima.
Vi ste se u književnosti pojavili relativno kasno. Prvi roman ste objavili u 50. godini i u šest godina ste objavili četiri značajna prozna djela. S pravom se može reći da ste izuzetno plodotvorna književnica. Možete li nam reći nešto o svojim djelima?
– Moj prvi roman „Šapat sudbine“ je izdat 2017. godine. On tematizira jednu disfunkcionalnu bosansku porodicu, razorenu svirepošću oca alkoholičara. Preveden je na njemački jezik. Drugi roman „Vrisak do neba“ bavi se temom pogubljenih identiteta koji su u potrazi za svojim pravim identitetima i preveden je na švedski jezik. Treća knjiga „Ja zaboravit ne mogu“ je zbirka 13 novela koje predstavljaju 13 istinitih ljudskih sudbina iz perioda agresije na BiH, defakto ispovijesti žrtava genocida. Četvrta knjiga „Ja ću ti presuditi“ je roman koji tematizira sudbinu majke i kćerke u Njemačkoj. Ovaj roman je dokaz da broj žrtava nije konačan sa prestankom ratnih zbivanja. Moje priče su realne, čvrsto prizemljene, bez ikakvih fantazija i nerealnih trenutaka. Izuzetno su dojmljive i čitaoca uvode u svijet nelijepe stvarnosti iz koje treba bježati, a moji likovi pronalaze put kako se spasiti iz teške situacije.
Šta vam je osnovna inspiracija?
– Inspiraciju za pisanje nije uvijek jednostavno pronaći. Ja inspiraciju pronalazim u svakodnevici. U mojim djelima obrađujem bosansku porodicu, bosansku ženu. Teška sudbina mnogih Bošnjakinja, da li kroz težak život uz muža alkoholičara, da li kao žrtva rata, da li, pak, kao borca za svoju djecu. Meni je žena Bošnjakinja jedna divna inspiracija. Njen karakter, njen život, a posebno njena snaga.
Vaša djela su prevedena na tri jezika: njemački, švedski i turski. Knjigu na njemačkom distribuirali ste u Švicarskoj, Njemačkoj i Austriji. Kako su je zapadnjaci prihvatili? Da li imaju predrasude o bh. literaturi?
– Roman „Šapat sudbine“ je preveden na njemački jezik i doživio je tri izdanja. Knjigu traže kako ljudi čiji je maternji jezik njemački, tako i roditelji Bošnjaci za svoju djecu, jer djeca koja su odrasla u Švicarskoj bolje razumiju njemački jezik. Što se tiče Švicaraca kao čitalaca mojih knjiga, mogu reći da dobijam jako pozitivne reakcije.
