To “ponešto” teško je pročitati u lijepoj i stručnoj literaturi. Taj dati život neko će provesti na fonu da cilj ne bira sredstva, a neko makar sa smiješkom. I, kada je najteže, a radost kada se sreću slični…
Piše: Sead Hambiralović
I doista život je jedna velika zaHebancija, znao bi reči amidža Muhamed. Rođeni “klikeraš”. Otac je bio nešto drugo- “svetionik”, šezdesete putovali zajedno u Rim na Olimpijske igre. Jedan od najinteresantnijih “likova” naše brojne familije. Da ne duži kako je djed odbio kad su gosti pitali da ga tako pametnog povedu u svijet. Inženjer na zvorničkoj Hidroelektrani, inovator- doprinijeo oho- ho tadašnjem samoupravnom socijalističkom društvu. Pred penzionisanje priznali sa jednomjesečnim studijskim putovanjem da obiđe najpoznatije hidrolektrane tadašnjeg velikog SSSR-a.
Kada je puklo u rodnom gradu, aprila 92. jedno vrijeme krio kod njega, srednji ulaz žute kuće “tri brata”. Ta naša ratna priča ušla je u literaturu. Najstrašniji dio ona prijeteća pjesma sa ulice u gluho doba noći i jedno jutro sa mikrofona Riječanske džamije koja je kasnije srušena. Nikada zaboratiti šta je u par riječi “sve” rekao. Opisano oko “apaurina” i neće halaliti ako ne uzmem. Krišom, umjesto u grlo spustio u lijevi džep plave teksas– košulje. Pa komšija, dobri Dragan Stefanović na vrata da kod njega noćimo, pa kada me zabrinut pratio do Jugobanke gdje je dogovoren autom moj izlazak iz grada sa filmskom scenom. Posumnjao nakon što smo se zagrlili. Čim je skrenuo desno pored Marketa– vojnik sa automatom za njim da vidi koliko je zamakao. Pametnom dosta- saaam na ulici, nigdje nikoga i- bjež prema Beksuji…!
“OVE MI SIGARE…”
Tako zaklinjao kad ustreba. Ja sam na spratu “spavao”, on u prizemlju pušio jednu za drugom. Ujutro, na sred “niše” na stolu kamara cigareta. Veli provaljen kiosk Oslobođenja- kupili mnogi, pa i on nakupio… Tiii nisi trebao..!!!, viknuo sam i zalupio vrata. Kada sam se malo smirio i sišao sa sprata zatekao za stolom kako sortira paklice i piše. Sve ću ja ovo platiti…
U Holandiji dohakaše. Zadnji dani, sati. Ja u Bergenu on u Roterdamu. A nismo dovršili našu ratnu priču. Apaurin nekoliko godina čuvao brižljivo spakovanog. Kada sam otvorio, ostao je prah. Treba viza, ambasada u Oslu- valjda će pustiti kad pokažem faks od klinike. Ujutro štrajk kontrolora leta za međunarodne destinacije, javili sa Fleslanda. Mogu u jedanaest letom do Osla, naveče preko Frankfurta i zadnjim pred ponoć stići u Roterdam. Dobro je što stigoh izvaditi vizu, jer sa carinicima nema šale- kad ti kaže “žao mi je…”, tačka! Iskusio kada su krenuli letovi nakon korone. Onaj na Skavsti kod Štokholma meni tako- uz pasoš trebala i naša LK. Imao kopiju, čekaće na Dubravama original. Ne vrijedi. Tako “ohlađen” samo se okrenuo i prema izlazu…
Stigao sam amidžu zagrliti dok je još pri svijeti. Naravno, halalio što nisam popio apaurin. Poklonio knjigu Sopp for fred (prvi dio monografije o Gljivi Mira, op.a.) i odmah preko puta bolesničkog kreveta stavio grafiku Zvornika. Eno naše kuće…! Eno je.., pokaza rukom, a jedna suza skliznu niz obraz…(roman Bijeli cvijet iznad puta, S.H.). Kasnije ovaj dio je uklopljen u filmsku storiju Putevima Hasana Kaimije, ukucati na Google.
U prošloj kolumni rekoh za (nado)graditelje ovog Zvornika i da su takli gdje ne treba. Moglo bi još dodati, dovoljno na linku: https://regional.ba/bijeli-golub-ponovo-neleti-601-provala-sa-znakovitim-ciljem/
I kad se ono hoće- na kraju vikenda, nakon što je završen uviđaj utvrdio da je ipak nešto nedostaje- plastificirani švedski plakat. Jedan od “najsveobuhvatnijih” ove mirovne priče. Poslušao dvojicu mladih policajaca u rejonu kod mosta. Pošto je kopija male vrijednosti da nema potrebe da idem u policijsku stanicu. Nakon uviđaja svakako slijedi poziv od inspektora. I samo što sam krenuo natrag zaustavi vedra ženska družina- pitaju za Dom kulture. Rekoh i, kao uvijek znaiželja- iz Zenice. Koja slučajnost, iz grada u kome sam dobio najdražu nagradu u životu za dokumentarni film Na brdu iznad grada (Sa svim autorskom opusom još uvijek skriva, op.a.). Tada se prvi put ukazao i još dva puta na TV-u- gledala cijela Jugoslavija. Istog časa nagrnu pozitivna konekcija. Pošle na predavanje koje drži neka Beograđanka o tome i tome. Ako mogu prisustvovati… Zatečen, trebam se spremiti natrag u Tuzlu, haj da izmijenino adrese- tutnuše i brošuru. Žure da ne zakasne. Ok, ok, ok…, dovoljno. I samo što su krenule: halo, halo- zamolih da zbrzimo fotos kod zaleđene fontane. Zbrzismo, a nisam imao potrebe kao drugima: da se namaknu osmjesi- ovaj put bilo i viška…!
Vedre Zeničanke zapucale u Zvornik na predavanje Put do zdravlja tijela i duše. Stoji u naslovu plave brošure. A iznad: Pouzdaj se i vjeruj. Božanska snaga pomaže i iscjeljuje. (Bruno GRÖNING)
ŠEF PRATEĆE SLUŽBE I OSTALI
Onaaa u Bergenu bila je savršeno uigrana, u Švedskoj malo manjeg kapaciteta! Na čelu visprena Ranghild Ihle, pa glumica Chicu Ali iz Tanzanije, sekretar Elisabeth Kaltenbora iz USA sa fimom na Aljasci i ne reda dalje. Dobro je to osmislio močni Harry Herstad. Da kao projektleder budem zaposlenik regionalne državne institucije, a offis u Bergenskom internacionalnom kulturnom centru- ja njima pomagati ovo- ono, oni meni kao prateća služba razvoja Sopp for fred.
Naručeni tekst za teatarsku predstavu na norveškom Zašto sunce plače, u produkciji BIKS-a, je bila kruna angažmana. “Davalac ideja” imao je viziju za još više, najviše kada je doznao da su roditelji slavne Sissel Kyrkjebø (njen vokal korišten u filmu Titanik, op.a.) u komšiluku koleginice Elizabeth. Ona i Chicu bile su mnogo naklonjene- odmakao u dumanju, ali ne dade se zbog odluke “prelaska” u Švedsku. U Örebrou programski nadograđeno i jedva stalo u šleper Rogotransa nakon odluke o definitivnom povratku.
Ponavljam da ovo priča za svakoga. U najkomšijskijoj zvorničkoj ulici već se nazire šef prateće službe, povremeno spominjana neka imena. Malo po malo ukazuju se novi prijatelji i na drugim stranama pa ako šta mognu koliko mognu. A srce puno kad se jave iz nekih dalekih zemalja. Delista Omeragić “fulila” zadnju kolumnu koja je namjesto utorak izašla u ponedeljak. S nestrpljenjem čekala sa nadom da ću nešto lijepo napisati. Poslao link pa neka prostudira šta se sve izdogađalo. A spomenuo da se poslije mnogo godina javila Svetlana Broz – iz bolesničke postelje poslala jednu sugestiju. Neki dan i Azra Jaganjac, dugo bila hasta, samo da obavijesti da je ponovo na vezi i da me pomno prati.
Dugo, dugo se kalio ovaj kocept: DRINA JE DRINA, PANONIKA PANONIKA i 7 EKSPONATA GLJIVE MIRA… od Tuzle sve do rodnog grada gdje su sjene djeda, oca i majke, kuća u pomenutoj ulici i (pre)ostale tri zavičajne staze koje mnogo znače. Dobro se uklopilo i uokvireno priznanje Zvornku koje sam odmah zapazio dok sam čekao na prijem kod gradonačelnika. A ništa se slučajno ne dešava – ta bezvezna provala sa mračnom porukom, naspram u nedelju čudesno vedrog dana i ozarenih lica novih prijatelja. Ovdje je pitanje izbora i na koju će se stranu – dalje ne treba.
____________
Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje &GljivaMira; Reference osnivača projekta OVDJE Prenose portali: BHDINFODESK ili BIH DIJASPORA INFODESK, Bolja Tuzla; Regional.ba, Šeher Banjaluka u Švedskoj i Fb. stranice GljivaMira i Zvornik kroz sela, mahale i čaršiju; Kontakt: info.gljivamira@gmail.com & dabudebolje@gmail.com
