Nevjerovatan događaj u školi koji je obilježio jedno djetinjstvo i cijeli život- dolilo na gorčinu jedne uspješne karijere kada se klackala odluka da dođe na čelo graničnog grada. A 17. septembar 1967. za starijeg sina smak svijeta, nepreboli a njegovo ime Abdulah svetionik za dalje. Sa 7 slova, koliko je imala i mama, rodni grad, “pobratim iz prošlosti” Kaimija… i – da se ništa slučajno ne dešava!
Piše: Sead Hambiralović
Sve se pokušalo: travar Jovo Mijatović sa Romanije, navodno Zejnilagić otkrio spasonosne tablete, predlagan helikopter da prebace u Paris, dr Papa na VMA da je za sve kasno…. Imao samo 47. Dohakaše onih dnevnih po 5 (pet!) paklica “Opatije”, firme gdje su te “raspoređivali” da ih dovedeš u red, nerviranja pored aut-linije na utakmicama Drine…
U dječijim očima Isnama Taljića ostalo da toliku dženazu nije vidio u životu. Iz opštine predložili da te “izlože” i uz pleh muziku kroz grad oda poćast. Mlađi brat Muhamed zahvalio i- gnjevno kroz suze kratko: Do sada je bio vaš- od sada je naš..!
SUSRET NA PANONICI
Koja radost Mirze što me sreo. Mama je pored prvog jezera i biće joj drago da me vidi. Prošlo je oho- ho godina, od Antalije gdje je vodio neki biznis. Posjetio u hotelu- sa moje strane ni “a” šta se desilo s početka njenog nastavnikovanja. Svoji, bio mi je drag, kao i Zijo- među prvima se ukazao na terasi Vidikovca kada smo organizovali sastanak oko pomoći zavičaju u okviru Susreta zvorničke dijaspore. Do mene s desna Bracika, rodonačelnik povratka, s lijeva Hajro ispred Svjetskog saveza dijaspore…
Odmah kliknulo- Gornji slap i prijedlog da isproba onu kratku planinarsku stazu. Nekadašnji sportista sa oduševljenjem prihvatio. U trenu preteće mnogo važnije i – konačno svede p r i č a.
Desilo na odmoru kad je u razred banuo pijačanin Reuf i redom učenike udarao nekom palijom po glavama. Okrenut leđima, dok sam sa Huskom nešto oko lektire, tek shvatio kada me opalio. Kao opuren skočio da se branim. Nasta rusvaj. Samo što neke klupe i stolice popadaše i zazvečaše po parketu- vrata se otvoriše! Mlada nastavnica kratko odmjeri situaciju. Izletje u hodnik i sa treskom zalupiše vrata!
OD NJEGA ĆE BITI NEŠTO
Mirno si primio poruku da trebaš doći u školu i naredio da napišem šta se desilo. Kada sam donjeo i vratio na sprat u svoju sobu čuo se mamin plač i tvoj glas: – U školu neću da idem..! Nastala je tišina i dodao: Od njega će sigurno biti nešto..!
A desilo pred kraj školske godine. Bez suđenja– presuda! Ukor škole obojici i pride- napakovaše 3 jedinice pa je valjalo nanovo u 7. razred! Godinama čudio da na Nastavničkom vijeću nešto ne rekoše Ljuba, Risto, Veselin, Ankica, Joco…Ako je uslijedila “direktiva” što im nisi došao na noge – neka nisi!- svima zajedno mogao si biti profesor..!
Samo je trebao i taj problem u danima kada se odlučivalo o novom predsjedniku opštine. Uvedena novina – obavezan fakultet.Ostala kombinacija da budeš zamjenik što nisi prihvatio (kada sam rođen imao si već drugu poziciju u gradu) i energični mamin glas:– Napusti posao, upiši fakultet- ja ću nas sa mojom platom hraniti..!
Iz Beograda ubrzo stiže indeks, a iz Šapca grozni rengenski snimak pluća…
PRIČA JE SVEDENA
Tvoje riječi ostadoše kao putokaz. I svaka čast što nisi otišao da moliš za sina! Ah, ta pedagogija prekodrinskih nastavnika što su se slegli u granični grad..! A dobro urezalo kada je Kjašif Smajlović prenio da direktor Radio Podrinje- Loznica preporučuje da telefonske izvještaje šaljem na ekavskom. Začudio- taj dijelekat nikome u bosanskom gradu nije smetao, a eto. Nisam ništa odgovorio, niti želje da močnom Zečeviću ponešto objasnim, niti potrebe za neku dramu. Oko tolerancije i bratstva- jedinstva očigledno nešto nije bilo u redu.(Neko vrijeme grad je informativno bio “naslonjen” na Loznicu – pored “Hronike” na radiju i “Glas sa Drine” pripremao u Proleteru. Jednom dobri Kjale zamolio da namjesto njega odem na “prelom”. Kada su me grafičari ugledali tako mlađahnog naumili ponešto sfušeritii- tek potpisao da krene štampanje kada su sve poispravljali, op.a.).
A mlada nastavnica, da li se ikada ponešto zapitala? Biće da je taj događaj pomogao u brzopoteznom napredovanju u karijeri. Dok nije prešla u glavni grad izbjegavao sretati, ili okretao glavu. Samo jednom dobar dan za dobar dan kada se nije moglo izbjeći. I kada sam te 97. dosegao zenit oko moga projekta- bilo dosta po medijima, jer je 6,5 miliona dolara bilo u igri.
Prišao njenoj ležaljki sasvim mirno i uljudno pozdravio. Na licu starački osmjeh, koji se nakon prvih mojih rečenica počeo gubiti. Bila je iznenađena, skoro šokirana kada sam odmah krenuo od tog događaja u razredu. Nijemo je slušala, nekoliko puta klimnula…
– Možeš li mi halaliti..?- s prve će skrušeno.
Otšutio sam kratko. Mogao sam samo tako: – Bila si mlada, ne zamjerim…- malo zastao i dodao: Halalim ti..!.
– Hvala ti…- tiho će sa dubokim uzdahom.
I meni sasvim laknu.
– Ima sve u knjizi…
– Gdje se može nabaviti?
– U stvari, pored “glavne” bitne su kao uvod Novo sunce, posvećene svima koji su morali napustiti svoju domovinu. I (in)indirektno treća, Panonika, priče sa slanih jezera, koja je u obližnjoj suvenirnici. Ostale donijeću sutra…
Malo sam zastao. Bilo je neugodno, ali odluka je- odluka.
– Knjige se ne poklanjaju…- rekoh i pojasnih:- Na vidnom mjestu stoji da je prihod namijenjen za razvoj projekta Gljiva Mira…
– Naravno, naravno. Baš se radujem…
– Onda ok, a s razlogom predlažem da Bijeli cvijet iznad puta sa 524 strane kreneš čitati kada se vratis u Sarajevo…
Sve je ispalo glatko i po dogovoru. Tokom još dva susreta obasula komplimentima, posebno za početak Novod sunca, a stazicu ispod Gornjeg slapa Mirza je prešao za rekordnih 5-6 sekundi…!
Osam godina prije nego će Abdulah Hambiralović preseliti predsjednik opštine Salih Atić pozvao da pređe u Tuzlu. Porodično išli da vide stan kod Socijalnog. Supruga je bila posebno radosna, udaljen par stotina metara od njene rodne kuće u Hendeku. Nakon što su se slikali u Foto-Bosni, koja se nalazila u uličici do Kapije, vijest je šokirala njegovu majku- zaklela mlijekom kojim je othranila da ne ide… (N.A.)
A IONAKO JA SAM TI…
…A i onako ja sam ti / samo mi još tvoj osmjeh fali / onaj pred Trijumfalnom kapijom kako stojiš ti / pokazaću te danas gdje treba/ pa neka vide, pa neka vide nas…Dio je iz poeme Povratak, završnica uvodne knjige vezano za prvi poslijeratni dolazak bijelim autom u pratnji tuzlanskih prijatelja Vojislave Vasiljević i Antija Teponena. (Prilikom prijema kod tadašnjeg gradonačelnika Boška Milića, među dijelom materijala šta se iz Skandinavije moglo prenijeti u rodni grad, našao se i fotos postavljen iznad naslova kolumne, op.a.).
Oče moj, haman se ostvarilo ono tvoje biće od njega nešto. Podugo je nabrajati tragove u Norveškoj i Švedskoj. Između ostalog, ima i u dva izdanja Ko je ko u Bosni i Hercegovini. Tvoji prispjeli unuci listom su pozavršavali fakultete, a čuveni Ismet Mujezinović davno mami da sinu ne treba Akademija jer već sam umjetnik! Ipak je valjalo nešto više završiti- taman. Neka se toliki drugi kite sa titulama- od te pameti nikakve fajde!
Bio si ikona naše brojne familije, a nakon tebe kao i svugdje desi ponešto lošeg i ne kvarim sada. Kako si kotirao u gradu neka drugi pričaju. Milan Mićić obaška na korzu divio nakon povatka iz Nanta sa utakmce Francuska- Jugoslavija a Tirke prepričao u kameru koji si bio autoritet u FK Drina; djevojčica Zilha Bazerdžanović, kasnije Sabirović kako si joj lijepo ispred naše kuće objasnio pravila stonog tenisa dok si igrao sa braćom Skopljaković. A tek sjećanje Raze Kujundžić da si davnih godina proglašen za Mistera Jugoslavije…
O mami šta ti je značila najbolje govori scena dok si je čekao ispred SDK-a, kada su pecnule najbolje koleginice Rajka i Nevenka. Zavezale da je je ona za tebe princeza. I pride, koja bi tako: odbila da s tobom putuje u Pariz- preće od tih para da kupi nove zavjese…
Nekom prilikom o “ovome” Zvorniku. Za nevjerovati i – “sreća” da ne doživje..! Makar (pre)ostaše tri zavičajne staze i razlog dolazaka. Prva Beksujom, pored Vidakove njive do djeda Hadžiavdage, tebe i spomenika na prvoj masovnoj grobnici. S početka je srebrni bor (Drvo sječanja) a u betonskoj “suzi” u sredini fontana sa bijelim cvijetom. Druga Mejdanom od mosta do nekadašnjih Hukova i treća na Kulu.
P.S.
Nanaizalo se 57 godina otkako si u Kazanbašči. I mama je sada pored tebe- grdno se iskomplikovalo oko prevoza iz Švedske! Pred samu koronu usnio. Kako prilazim s leđa dok sjediš u fotelji. Odmah osjetio tvoj poznati miris i sa radošću zagrlio.
– Baš sam te poželio…!
Nikad kraćeg sna- samo toliko.
_____________
Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje &GljivaMira; Reference osnivača projekta OVDJE Prenose portali: BHDINFODESK ili BIH DIJASPORA INFODESK u Engleskoj, Bolja Tuzla; Šeher Banjaluka u Švedskoj i Fb. stranice GljivaMira i Zvornik kroz sela, mahale i čaršiju; Kontakt: info.gljivamira@gmail.com & dabudebolje@gmail.com
