A suvišno pitati je li ljubav moguća (i) u poznim godinama – i te kako! Nekad je bila priča da se stari trebaju “posvetiti” unucima, ili “cukicu na uzicu…
Piše: Sead Hambiralović
Oko pisanja najteže spočetka aprila i kako se svake godine “odrediti” spram tragedije rodnog grada. Kako god “zaobli” naće se neko da mu nije pravo…
S početka izbjeglištva kontaktirala jedna njemačka mirovna organizacija iz
Berlina da napisem uvod za njihovu publikaciju. Bilo prilično izbjeglih sa moga kraja- napisao: naslov “Glasovi savjesti”. Nizale su se godine i naslovi. Ne sjećam se da je ikada bilo javnog reagovanja. Ovaj put, prošle sedmice, (in)direktno je “adresirano” na Dan okupacije- oslobođenja Zvornika a krenulo ovako: Pročitah kolumnu danas (“Grad sa dvije istine”, op.a.). Iako u vrlo pristojnom tonu, ona je ostala na pozicijama da ne nudi rješenje…
Objava je brzo sklonjena- nema potrebe o daljem tekstu. A to što je meni
“pristojnog tona” u toj rečenici prebaćeno bolje su neke druge
adrese. Na njima su oni koji se bave RJEŠENJIMA, koja decenijama “traže”. Nešto im ne ide, a uredno primaju plate i ostalo. To moje pobrojano u referencama je “nešto drugo” i verifikovano u dvjema uglednim
skandinavskim zemljama.
NEMA ĆORAVIJEG POSLA
Sreća da je tako ispalo. I prekoviše da je valjalo pisati reagovanje- mućnijeg i ćoravijeg posla nema. I kao nagrada razgala slučajni susret- bolje o ljubavi potrebne svakome. Jedna od dobrih tuzlanskih “adresa” su Mersija Jusufović i Tunjo Jokić.
O junaku je ove priče, tuzlanskom ljubitelju žena moguće svih vremena! One političke “junake” koje gledate svaku veće na TV-u usporedite njigova smrtno- ozbiljna lica i takvi treba da vam donesu životnu vedrinu i radost..I
da nije riječ o “vjetropiru” samo pobrojati dio njegovog CV-a a sreća ne prati baš svakog. Pa i to da ga je zapalo da krene u školu gdje je 90 posto djevojaka. Nakon što je “jednoglasno” izabran za predsjednika omladine, krenuli rezultati, pa udrarnik na ORA, pjevao na zabavama u Domu armije…
Tunjo Jokić iz mladih dana. Na djeda i oca “lijeve orjentacije”, decenijama sportski i kulturni aktivista. Između ostalog bio na čelu NK „Radnik” iz Lipnice koji je za vrijeme njegovog predsjednikovanja tri puta kucao na vrata Premijer lige BiH, potom predsjednik ženskog KK „Jedinstvo-Aida” Tuzla, u rukovodstvu Saveza frizera Bosne i Hercegovine.
TRI PUTA PROHODAO, ŠTAKE I ŠEŠIRI
Nasmiješio se život Tunji, najviše imao “posla” sa ženama ali pljaf pred
“vanredno” diplomiranje na ekonomskom fakultetu. Nije moglo gore- u 31.
paraliza vezala za postelju! Mnogi i ostanu- Tunjo “upre” svom snagom volje i sa svih strana uz pomoć štaka pridiže. I tamam kad se “uhodao” sa tim hendikepom, koji baksuzluk- saobraćajka i haj nanovo u postelju sa nikakvim šansama. Pridiže se opet nakon godinu dana- ostalo je (h)istorija kada je došao za direktora tuzlanskog Frizera sa 120 zaposlenih. Sklopio ugovor sa IFOROM, kasnije SFOROM gdje se uposlilo 45 radnika, uglavnom prognanika iz Podrinja.
Pored toga što treba imati sreće, dobre “kikere” valjalo je zbaviti i dobru štaku- štap. Malo po malo zaredao 12 različitih, ljepši od ljepšeg. Ali problem je kad nosi nešto u drugoj ruci a kiša. Kako sa kišobranom? Jednostavno, riješio sa šeširom. Pristajao mu i postade nemal kolekcionar štapova i šešira. Ima ih 54, što ljetnjih, što zimskih. Poklonio nekim
prijateljima a jedan i drugu iz školskih dana Kadriji Hodžiću, pa morao nanovo zbog mačka koji je u šeširu našao bolje mjesto za spavanje. Kasno zapazio, dlake nikako da se sasvim maknu, a pošto je Tunjo “me(h)kog srca” odmah poklonio novi. Postao je prepoznatljiv po štapu i šeširu pa kada ga vide sa štapom pitaju “šta će ti štap?” a opet bez šešira “gdje ti je šešir…?”
To mi je novost, a tamam kad sam riješio “dilemu” ko će u kadar sa šeširom spominjanog filma čija prva klapa nikako da krene zbog ovih i onih razloga. Ostaje Dževad Ćemalović sa šeširom, slijeva Kadrija, u sredini Mirsada Hukić kako idu na “poslovni sastanak” vezano za davne “Tuzlanske procese…”. Ma valjaće naći mjesta i za Tunju kao jednu od tuzlanskih “atrakcija”. Recimo kako kaHveniše na Korzu pred onim kafeom sa zgodnom reklamom što sam nedavno uslikao i spominjano. A zna se i neka probere koji će najbolji šešir natakariti i odabrati najšminkerskiju štaku. Valjaće razglasiti kada će snimanje i najviše turista…
A ovaj zajednički fotos je za “analizu” i daje odgovor- je li ili nije ovo “prava ljubav”…Pa još kada zapjeva neke ljubavne, a ponekad što – šta zgodno i napiše.
Drugovao je Tunjo sa Kemom i Davorinom – “uporedo” u vječitoj potrazi za onom “pravom”. Nepopravljivi ljubitelj žena i vječiti zaljubljenik. Pa i kulinarstva – veli da “ljubav ulazi (i) na usta”. A ova je sasvim “znakovita” da se žene zaljubljuju ušima a muškarci očima.
A SAD “DIREKTNO” O TEMI
Trakavica sa poznatim pjevačem- ostavila mlađahna žena je viđeno kako se prolazi sa “piletinom” i nema potrebe razglabati o tome – neka se time bavi “žuta štampa i slićne tv” – ovo je ozbiljan portal. Prave ljubavi su nešto posebno a najbolje se vidi na licima Merse i Tunje.
Greška današnjeg poimanja ljubavi što svi očekuju da nešto dobiju. Ispada da je ljubav samo primanje- uvijek je žrtva onaj koji daje. Ne mora da im bude uzvraćena ali oni što vole uvijek se daju. Kad imaš dvoje ljudi u suodnosu koji nastoje jedno drugom da nešto poklone, dadnu, makar najobičniji gest pažnje, pored s l o b o d e – onda, to je to, veli Tunjo a Mersija klimanjem odobrava.
A suvišno pitati je li ljubav moguća (i) u poznim godinama – i te kako! Nekad je bila priča da se stari trebaju “posvetiti” unucima, ili “cukicu na uzicu”. Naravno treba pomoći koliko se može- sve što je prekoviše obije o glavu. Ovu temu “pustio” sam do Drine, ponešto snimio a producent jedne ovdašnje te-ve s oduševljenjem pogledao probni snimak.
Bude ljubavnih “randesa” koji su razgaljivali život. I pehova ovakvih i onakvih. Jednom našem vremešnom u Stokholmu da se dugo smiješ. Kod Tunje najgore “vrste” i zamalo nije platio glavom. Izlazeči ispod hotelskog tuša stao na sapun, okliznuo se pa je i hitna morala sa rotacijom doći. A tek ona o dvojici Tunja, još se prepričava. Sa čuvenim profesorom i akademikom dijelio tanki hotelski zid, a vatrena djeva u ljubavnom zanosu prizivala: “Tunjo, Tunjo..!”
Ujutro profesor stajao pred vratima i čudio se ko ga zvao u sitne sate i predstavi se. “Ja Tunjo”, a naš tuzlanski, smiješeći se: “Pa i ja sam Tunjo..!”
______________
Kolumne u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje & GljivaMira; Postavlja na Fb stranicu Gljiva Mira, a prenose portali Bolja Tuzla, BHDINFODESK ili BIH DIJASPORA INFODESK i stranica Zvornik kroz sela, mahale i čaršiju ; Fb: Gljiva Mira; mail: info.gljivamira@gmail.com ili dabudebolje@gmail.com
