S razlogom sa portala dijaspore BHDINFODESK prenosimo raniju kolumnu našeg odnedavnog kolumniste. Nakon definitivnog povratka iz Skandinavije nastavio je svoj neovisni mirovni i umjetnički angažman na relacijama Tuzla – Zvornik sa nizom dramatike i nevjerovatnih koicidencija. Posebno zadnjih mjeseci a ponešto je objavljeno (i) na našem portalu.
Priprema: Sead Hambiralović
Volim sretati l j u d e. A slijedi još nekoliko potvrda da sam „daleko“ od citirane misli s kojom je počela kolumna 449, a navodi na kraju teksta. Zaredano je prilično gorčina još od prvog ”ukazivanja” u Bosni 96., a ponoviti Mešino, sa mojim dopunjenim ”i”: ”Čovjek je uvijek (i) na dobitku”.
U savršenom miru prihvatio što se protekle sedmice nije ”diglo” javno mnjenje Grada Tuzle da sa Kapije ukloni štand sa dječijim ratnim igračkama! Hvala gospođi koja je ”razgovarala” sa prodavačem. Zapisano, može ustrebati i ”pridoda” dramskom tekstu igranom na norveškom, potom i našem jeziku u tuzlanskom Narodnom pozorištu. Onda koicidicencije: nedavni susret sa osnovcima na Panonici, ubrzo sa studentkinjama na ulici, pa u zgodno dizajniranom prostoru novootvorene turističke agencije EURO TRAVEL u Zvorniku. U razgovoru sa ljubaznim, mlađahnim uposlenicama, u lijepom kontekstu spomenuo nekadašnjeg gradonačelnika Budimira Aćimovića. Samo što sam izašao, ide u susret – zove na kafu- kaHvu. (Odnedavno ”usvojio” sa velikim H – doznao novi recept i anegdotu pa će valjati proširiti ”priču”).
Na Kazanbašči zatekao Avdu Bilalovića. Najviše zaboljelo kresanje grana srebrnog bora (”Drvo sjećanja”), a nije konsultovano. Imao je i on svoje ”obrazloženje”, pa sam na koncu ”oprostio”. Drugi neka gledaju kako će a najbliže su Nebu. Zbog spomenika i zapuštene fontane sa bijelim cvijetom na prvoj masovnoj grobnici u BiH i one grdnoće sa betonskom stazom, gdje joj nije mjesto. Skloniće ”kada se steknu uslovi”, a nanizaše se tolike godine..!
A nije meni isto noćiti u Tuzli ili pored Drine. Ovaj put, to ”sveukupno” nabrojano, uveče potaklo da će haman krenuti pisanje (ne)obične monodrame. Najvjerovatnijeg naslova: Eeee, živote. Naravno, posveta Josipu P.
STUDENTKINJE: Svakim danom na ulici srećemo hiljade prolaznika, počinje u prošlonedeljnom pismu. Na većinu njih i nećemo obratiti pažnju, bit će to osobe koje smo vidjeli tada i možda nikada više u životu. Postoji i druga strana te priče. Nekada ćemo susresti nekoga i dugo pamtiti. Nebitno da li prošao dobro ili loše urezat će se u naše pamćenje.
U ovom gradu moguće je susresti ljude koji će vas mrko pogledati, gurnuti u prolazu, uputiti ružnu riječ, učitnit da se osjećate loše i da pomislite da na ovom svijetu više nema dobrih ljudi. Tog mišljenja su bile i moje kolegice Sumeja Muminović, Sara Sinanović i Ajna Sejdić. Nakon susreta sa čovjekom koji nas je bez ikakvog razloga na ulici napao!
Pomislile da smo svakim danom sve manje sigurne u našem okruženju. Ali baš onda kada smo se najmanje nadale, kada smo bile na putu do fakulteta, naše mišljenje se sasvim promijenilo. Iza nas je naišao jedan gospodin na biciklu, koji će pjevušeći: ”Mooožete li se sklonitiiiiii…!” i na taj način zamolio da se malo pomjerimo sa trotoara kako bi mogao proći.
IZNENAĐENJE NA ULICI: Moje kolegice i ja smo se zaista iznenadile, te smo se nasmijale iz dubine srca, čudeći se kako nam neko na tako interesantan način može izmamiti osmijeh. Nastavile smo pričati o toj temi, jer smo vidjele da na ovom svijetu još uvijek ima dobrih i ljubaznih ljudi. U jednom momentu smo vidjele da se gospodin, koji je već prošao pored nas, vraća i prilazi sa pitanjem: “Djevojke, zašto ste se nasmijale kada sam prošao?”
Uslijedio je trenutak šutnje. Prvobitno pomislile zasmetao naš smijeh i da će nas iz tog razloga napasti. Odmah smo pokušale da ispravimo situaciju, da ispričamo kako nismo imale lošu namjeru i da je taj osmijeh došao samo zato što smo se pozitivno iznenadile njegovom pristupu. Gospodin je primjetio naš strah u očima i odmah je smirio situaciju. Rekao je da smo i mi njega podjednako iznenadile našim smijehom. U kojem nije bilo ništa lošeg. Predstavio se: osnivač je internacionalnog projekta GljivaMira i pokušava sa mladima dati prilog nekom boljem i vedrijem svijetu.
Onda je došao na ideju da bi bilo interesantno nešto napisati o dva iskustva i bolje da ide izravno od nas. Rado smo obećale i uvijek sjećati načina da nam je promijenio mišljenje, kao o susretu koji je pokazao da još uvijek ima dobrih ljudi koji se bore DA BUDE BOLJE.”
P.S.
Oko ilustracije teksta odlučile za detalj što asocira na taj prvi, loši susret sa prolaznikom koji nas je napao. U foto šopu fotografija je malo dorađena tako da se sa jedne strane vide i zrake sunca koje nas asociraju na to da uvijek poslije kiše dođe sunce .
Dženana Džafić, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Tuzla.
· U vezi: ”Jedan od simptoma da ste na ivici nervnog sloma, je vjerovanje u to, da je posao koji radite strašno važan”, Bertrand Russell; https://bhdinfodesk.com/2022/12/27/bijeli-golub-ponovo-ne-leti-450-sala-i-zbilja-kokuznih-vremena/
_____________
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje & GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobođenja, Moja BiH i šalje na preko 200 adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: info.gljivamira@gmail.com
