Ako kažem da je Izrael u Gazi za šest dana ubio 500 djece, jesam li terorista? Ako podijelim snimak Palestinca koji u rukama drži fetus izvađen iz utrobe njegove ubijene supruge, da li sam Hamas? Ako svako jutro pozovem doktora u bolnici u Gazi, upitam ga da li je živ i kažem mu da sam mislima uz njega, podržavam li terorizam?
Ako primijetim da na BBC-u Palestinci umiru, a Izraelce ubijaju, da li imam pravo više da vjerujem u novinarstvo? Nemam. Jer ono je već odavno mrtvo. Sada je samo službeno proglašeno mrtvim prenosi istraga.ba
Ako Gaza nije geto, šta je onda? Ako je izraelsko raketiranje novinarske ekipe u Libanu za Bijelu kuću “incident” i dokaz da je novinarsko “zanimanje rizično”, da li su novinari koji ginu od bombi ispaljenih sa Zapada i iz Izraela manje vrijedni? Ako je ostavljanje Ukrajinaca bez plina i energije za Ursulu von der Leyen ratni zločin u režiji Vladimira Putina, a jeste, zašto za Ursulu von der Leyen, tu moćnu predsjednicu Evropske komisije, ostavljanje Gaze bez struje, vode, hrane, medicinskog materijala i Interneta, nije ratni zločin?
Ako osuđujem Hamasove zločine nad nevinim Izraelcima, a istovremeno govorim i o masakru u Gazi koji provodi izraelska vojska, da li izjednačavam krivicu ili govorim istinu?
Ako kažem da Zapad i “ugledni” mediji na Zapadu ne tretiraju isto ubijeno izraelsko dijete i ubijeno palestinsko dijete, da li sam išta slagao?
Ako primijetim da izraelska ambasadorica svoje sporne stavove potkrepljuje podmetnutim snimkom sa “izraelskom djecom u Hamasovom kavezu”, da li branim Hamas ili govorim istinu? Ako se danas istina uopće smije govoriti.
Nije hrabrost govoriti ono što svi govore. Hrabrost je reći ono što drugi ne smiju ili ne žele reći. A vide.
Ako je solidarisanje za Izraelom dokaz da niste terorista, onda se solidarišem sa Izraelom glede njihovog obračuna sa teroristima Hamasa koji su ubili stotine nevinih Izraelaca.
Ako je šutnja o izraelskim zločinima u Gazi nad palestinskim narodom i palestinskom djecom potvrda da niste terorista, onda ću pričati o zločinima Izraela, makar me optužili da štitim teroriste.
Ako me nastave uvjeravati da postoji međunarodna pravda i pravo, znat ću da me potcjenjuju.
Ako mi nastave pričati o profesionalizmu CNN-a, BBC-a i drugih “uglednih” medija, znat ću da me prave budalom.
Ako mi kažu da pravdu tražim na sudu, znat ću da sam slab.
Ako mi kažu da međunarodno pravo nije zasnovano na pravu preče kupnje za one koji imaju pare i oružje, znat ću da mi ne misle dobro.
Ko je danas siguran u svijetu? Onaj koji ima novac i onaj koji ima najbolje oružje. I onaj koji nema tamniju kožu. I onaj koji nije musliman.
Ovaj tekst nema nikakve šanse protiv mašinerije koja lomi svijet. Ali i ako tri čovjeka natjera da promijeni mišljenje – bolje je nego ništa.
Avdo Avdić/ istraga.ba
