Komentari

Andrej Nikolaidis: Bogati zapadnjaci i Rusi plaćali su da ubijaju sarajevsku djecu. To čak nije najmonstruoznije što je Bosni učinjeno

Tekst prenosimo sa portala CDM

Da: u Bosni su bogataši iz Amerike, Italije, Kanade i Rusije ubijali djecu i za to plaćali. Da: u Bosni je, u gradovima koje je trebalo “etnički očistiti”, vršen elitocid: istrebljenje bošnjačke elite, sistematska i ledena ubistva bošnjačkih profesora, inžinjera, sveštenika, političara… Da: u Bosni su, kao političko-ratna operacija, vršena masovna i planska silovanja Bošnjakinja. Da: u Bosni su, u Prijedoru, Bošnjaci, kao Jevreji nekada, zatvarani u koncentracione logore i bili natjerani da, ako se usude izaći na ulicu, nose ne žute, nego bijele trake, a svoje kuće označe bijelim čaršafima. Da: u Bosni je izvršen genocid. Ne jedan: nego više njih.

 

 

 

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Slovenački reditelj Miran Zupanič snimio je film koji govori o tome kako su bogati zapadnjaci – i Rusi – sa srpskih položaja ubijali djecu u opkoljenom Sarajevu. O tome piše Al Jazeera, na čijem festivalu dokumentarnog filma će “Sarajevo Safari” – tako se, naime, Zupaničevo ostvarenje zove – uskoro biti prikazan.

Istraga koju je Zupanič sproveo pokazala je da je u pitanju bio dobro organizovan… “posao”. Psihopate sa novcem bi dolazile u Beograd. Odatle su – često helikopterima; koji su do danas, očito, od Sarajeva do Cetinja, ostali omiljeno prevozno sredstvo učesnika u psihopatskim/sociopatskim akcijama muževa-udarnika na stvaranju Velike Srbije, slash, Srpskog sveta, slash, Otvorenog Balkana  – u pratnji i organizaciji pripadnika Vojske Republike Srpske i Vojske Jugoslavije prebacivani na kote sa kojih je srpska vojska ubijala Sarajlije – najčešće na Grbavicu.

Za obje ugovorne strane bila je to win-win situacija. Psihopate su dobile šansu da nekažnjeno ubijaju. Srpski vojnici su dobili priliku da neko ubije ljude koje bi oni svakako ubili, i da na tome još zarade.

Manijaci su bili odjeveni u lovačku opremu i naoružani snajperima. Ljubazni domaćini obezbijedili bi im ako ne luksuzni, a ono pristojan smještaj. Potom bi ih odveli na pozicije koje su bile najpogodnije za ubijanje Sarajlija. Cijena svakako nije bila sitnica, a dodatni se iznos plaćao ako bi majstor uspio ubiti dijete. Tu smo, je li, svi isti: sve za djecu.

Zupanič nije uspio dokazati vezu “Sarajevo safarija” sa političkim strukturama na Palama i u Beogradu – niti mu je to, kako kaže, bio prioritet. Što, dakako, ne znači da ta veza nije postojala. Naprotiv.

Ako su u čitavoj bolesnoj, zločinačkoj organizaciji doista korišteni vojni helikopteri – a vjerovatno jesu; ako su psihopate dovođene na vojne položaje, i to na prve borbene linije – a jesu; šansa da je to moglo biti učinjeno bez znanja ili čak i podrške vojnih i “civilnih” vlasti je praktično – nula.

Nažalost… Čak ni monstruoznost kakvu otkriva “Sarajevo safari” ne saopštava ništa novo o prirodi takozvanog rata u Bosni. Kažem takozvanog. Jer to nije bio rat. To je bila psihopatska masovna vojno-politička operacija. Koja je finansirana novcem poreskih obveznika Srbije i Crne Gore, dakle vašim novcem. I koja je bila moguća zahvaljujući glasovima birača u Srbiji i Crnoj Gori.

Od monstruoznosti onoga što otkriva Zupaničev film zastaje dah. Teško je živjeti sa saznanjem da se to dešavalo. A šta smo mislili da se dešavalo? Monstruoznost onoga što je Bošnjacima u Bosni učinjeno, a do u detalj je bilo planirano u beogradskim salonima i kabinetima, činjenicu da su bogate psihopate srpskoj vojsci plaćale da nekažnjeno ubijaju sarajevsku djecu čini tek djelićem u mozaiku užasa, tek fragmentom sotonske freske koja prikazuje zlo što se sručilo na ljude koji su, suprotno onome što je obraza da kaže imao Abazović, ubijani baš zato, i samo zato, što su bili Bošnjaci i muslimani.

U Bosni nije vođen nikakav rat. U Bosni nije bilo nikavih zaraćenih strana. Na Bosnu je izvršena dvostruka agresija čiji je cilj bio da na teritorijama koje su naumile pripojiti Srbija i Hrvatska budu istrijebljeni Bošnjaci. Suočen sa onim što se od njega i njegove vojske očekivalo da učini, čak je i Ratko Mladić u zaprepaštenju rekao da je to nezamislivo, da je to genocid. Pa ipak je to učinio.

Da: u Bosni su bogataši iz Amerike, Italije, Kanade i Rusije ubijali djecu i za to plaćali. Da: u Bosni je, u gradovima koje je trebalo “etnički očistiti”, vršen elitocid: istrebljenje bošnjačke elite, sistematska i ledena ubistva bošnjačkih profesora, inžinjera, sveštenika, političara… Da: u Bosni su, kao političko-ratna operacija, vršena masovna i planska silovanja Bošnjakinja. Da: u Bosni su, u Prijedoru, Bošnjaci, kao Jevreji nekada, zatvarani u koncentracione logore i bili natjerani da, ako se usude izaći na ulicu, nose ne žute, nego bijele trake, a svoje kuće označe bijelim čaršafima. Da: u Bosni je izvršen genocid. Ne jedan: nego više njih.

To nije bio rat. Nego pokušaj istrebljenja. Po čemu je, pitam, sve pobrojano, na koncu sam pokušaj istrebljenja jednog naroda, manje psihopatski od onoga što otkriva Zupaničev film? Zato što je u pitanju bila organizovana, detaljno planirana i od države sponzorisana akcija? Ili to rečeno čini još monstruoznijim? Da, čini.

I kako smo, pitam ja vas, stigli do toga da akteri i baštinici te politike, preko njihove crnogorske posluge, tih batlera zla, mene koji pišem ove retke, baš zato što ih pišem, označavaju kao fašistu i ekstremistu, u uzaludnom nastojanju da opravdaju svoje služenje zlu? Kako smo, pitam ja vas, stigli do toga da samo pominjanje onoga o čemu je u ovom tekstu riječ bude shvaćeno kao klip u točkove “crnogorskog pomirenja” i “politike inkluzivnosti”, kao “ekstremističko radikalizovanje radikala” i “produbljivanje podjela”?

Pitanje je retoričko. Odgovor svi znamo. Jer smo pravili kompromise sa zlom. A nema malih kompromisa: svaki vodi u propast.

Za kraj, evo vam kratka dokumentarna proza koju sam, ponukan novinskim natpisima, napisao prije desetak godina.

 

 

RED I MIR

U banjalučkom zatvoru posjetili smo šezdesetpetogodišnju ženu iz Srebrenice.

Humanitarna organizacija u čijoj pratnji smo bili uzaludno je kod srpskih vlasti pokušavala isposlovati da se ženi ukine pritvor.

Cjelokupna rodbina zatočene žene ubijena je u Srebrenici. Srpskim snagama trebalo je čitava dva dana da istrijebe sve ljude s kojima je živjela u dvospratnoj kući koju su vojnici spalili trećeg dana. Oca su joj ubili pred kafanom u kojoj je svakoga dana, u isto vrijeme, ispijao tursku kafu s lokumom – tako posljednjih trideset godina, još otkako je penzionisan.

Na dan kada je srpska vojska ušla u Srebrenicu, nije bilo nikoga da ga usluži. Konobari su se skrivali po šumama i gorama. Djed je odbio da bježi. Obukao je odijelo koje je nosio kada je sahranio ženu, prošetao pustim ulicama Srebrenice, sjeo pred svoju kafanu i zagledao se u brda, pitajući se jesu li dovoljno velika da sakriju sve ljude njegovog grada.

Brda su skrila samo grobove ustrijeljenih, umlaćenih, zadavljenih, zaklanih, na komade isječenih. Žena iz banjalučkog zatvora godinama je uzalud obilazila brda ne bi li pronašla grobnicu u kojoj su sahranjeni njen muž, brat i dva sina.

Jednoga dana dobila je pismo u kojem je stajalo: Ja sam ubio tvoju porodicu. Ako želiš da znaš gdje su pokopaniu nedjelju dođi u Banjaluku.

Ispod nečitkog potpisa, u post scriptumu, ubica je naveo vrijeme kada i ime kafane gdje ga je žena imala sačekati.

Ispostavilo se da je u pitanju popularni banjalučki lokal, koji žitelji tog grada rado posjećuju nedjeljom, kada čitave porodice tu dolaze ručati. Ubica je bio tačan – u navedeno vrijeme ušetao je u lokal, srdačno se pozdravljajući s konobarima i gostima. Zaboravimo na emocije; ovo je posao, rekao je kada je sjeo za sto za kojim je žena iz Srebrenice pila svoju tursku kafu s lokumom. Ponovio je da zna gdje je pokopana njena porodica. Zna, jer on ih je ne samo ubio, nego i ukopao – tako je rekao.

Za uslugu koju nudim, tražim simboličnih 1000 eura, još je rekao. Žena je tada zaplakala. Slomila je čašu koju je držala u desnoj ruci, tom prilikom se gadno posjekla. Prevrnula je sto, podigla ruku iz koje je liptala krv, teturala od stola do stola, uzvikujući: Ubice! Vaše su ruke krvave!

Policija je, srećom, bila blizu i hitrom intervencijom spriječila da očito neuračunljiva žena izazove veći incident, pisale su sutradan banjalučke novine.

Kada smo u policiji pitali zašto je žena uopšte uhapšena i zadržana u zatvoru, rečeno nam je da je optužnica tereti da je remetila javni red i mir.

Na vrh