Kolumne

ANALIZA JASMINA MUJANOVIĆA Ako SAD i EU ne mogu obuzdati Hrvatsku i Mađarsku u BiH, teško će se moći nositi sa Rusijom i Kinom

Posljednjih godina mnogo se spominje obnova “takmičenja velikih sila” na Zapadnom Balkanu, a Rusija, Kina, Turska, pa čak i zaljevske arapske države su prikazane kao prijetnje primatu koji su SAD i EU uspostavile u regiji od kraja jugoslovenskih ratova. Međutim, politički analitičar Jasmin Mujanović smatra da bi zemlje Kvinte trebale prvenstveno da se fokusiraju na one unutar njihovog vlastitog saveza koji doprinose destabilizaciji regije, konkretno na Hrvatsku i Mađarsku.

Mujanović u analizi za novoosnovanu “Opservatoriju za Zapadni Balkan” na američkom New Lines Institutu navodi da su Rusija i Kina tokom protekle decenije razvile snažan politički i ekonomski otisak širom regiona, te da posljednjih mjeseci regionalni analitičari u velikoj mjeri doživljavaju prilagođavanje SAD-a i EU skoro autokratskom režimu Aleksandra Vučića u Srbiji kao odraz “želje SAD-a i Evrope da spriječi Beograd da tone dublje u orbitu Kremlja”.

Međutim, navodi da su Washington i Brisel u takvoj politici malo obraćali pažnju na one unutar same euroatlantske zajednice koji potencijalno podrivaju njihovu politiku na Zapadnom Balkanu. U ovom kontekstu spominje konkretno EU i NATO članice Hrvatsku i Mađarsku, koje “pokazuju sklonost eksplicitnom ili suptilnom potkopavanju strateških interesa” NATO-a i EU na Zapadnom Balkanu i kojima je BiH “primarna meta zlonamjernih aktivnosti”.

“Kolonijalne težnje Hrvatske”

Mujanović navodi da su, u periodu takozvane “detuđmanizacije” uoči pristupanja Hrvatske EU 2013. godine, zvaničnici u Zagrebu napravili skromne korake ka prihvatanju odgovornosti za politiku saradnje hrvatske vlade sa Srbijom u višekratnom pokušaju podjele BiH. Međutim, navodi da je kada je Andrej Plenković preuzeo vodstvo dugo dominantnog HDZ-a u zemlji, te potom postao premijer 2016. godine, Hrvatska “radikalno preokrenula kurs”.

“Danas država nema gotovo nikakvih vanjskopolitičkih interesa osim kontinuiranog i sistematskog miješanja u unutrašnja pitanja BiH, isključivo u ime tvrdolinijaškog sektaškog HDZ-a BiH, sestrinske stranke Plenkovićevog HDZ-a, i primarnog pokretača agresije iz vremena Franje Tuđmana protiv BiH sa strane Hrvatske”, ističe on.

Smatra da je cilj Plenkovićeve vlade od 2016. bio zadobiti međunarodnu podršku za uvođenje “daljnjih sektaških odredbi unutar izbornog i ustavnog režima u BiH” i za “cementiranje stiska” sestrinske stranke HDZ BiH na svim mogućim nivoima vlasti u BiH. Za HDZ BiH navodi da predstavlja “ništa više od posrednika za političke i ideološke mahinacije Plenkovića i desničarske nacionalističke grupe koja čini njegov kabinet”.

Najvidljiviji primjer ovoga je, prema Mujanoviću, slučaj Željane Zovko, koja je dala ostavku na ambasadorsku funkciju u bosanskom diplomatskom koru i “preko noći” postala hrvatska europarlamentarka.

Za Mujanovića djeluje kao da Zovko u Briselu nema drugih političkih interesa “osim zabrinutosti za izborne zakone BiH i druge srodne unutrašnje poslove u zemlji”.

Komentarišući samog Plenkovića, Mujanović navodi da je on Tuđmana često hvalio kao velikog državnika i da je također okarakterizirao Tuđmanovu dobro dokumentiranu suradnju s režimom u Beogradu na podjeli BiH kao borbu za ravnopravnost Hrvata u BiH.

Ističe da je hrvatski predsjednik Zoran Milanović, navodno žestoki kritičar Plenkovića, “još više opredijeljen za podršku” sestrinskoj stranci HDZ-a u BiH. Mujanović podsjeća da je Milanović u više navrata veličao hrvatske nacionalističke vojne formacije u BiH koje su bile umiješane u zločine velikih razmjera, te da je također uspostavio bliske odnose sa “secesionističkim moćnikom” Miloradom Dodikom, predsjednikom bh. entiteta Republike Srpske (RS) i čak ga nazvao hrvatskim partnerom u BiH.

Također podsjeća na Milanovićeve “tanko prikrivene rasističke komentare o bošnjačkoj zajednici”, te da je u više navrata dovodio u pitanje činjenice genocida u Srebrenici. Podsjeća i da je u aprilu 2022. godine Milanović dospio na naslovnice međunarodnih medija kada je insistirao da Hrvatska ne bi smjela dozvoliti Finskoj i Švedskoj da se pridruže NATO-u dok BiH, koja nije članica EU i NATO-a, ne bude prisiljena da izmijeni svoje izborne zakone u skladu sa zahtjevima Zagreba.

Zatim se Mujanović osvrnuo na poteze visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, Christiana Schmidta, koji je primio državne počasti od hrvatske vlade samo nekoliko mjeseci prije nego što će preuzeti tu funkciju. Podsjeća da je Schmidt na dan izbora 2. oktobra 2022. godine jednostrano izmijenio izborni zakon i ustav entiteta Federacije.

Mujanović piše da su specifičnosti onoga što je Schmidt uradio izuzetno složene ali da je zaključak jednostavan: “Vlada Hrvatske orkestrirala je veliku perverziju značajnog dijela izbornog režima u BiH, koristeći izvršne bonske ovlasti Ureda visokog predstavnika” kako bi se osigurala vlast HDZ-u BiH u entitetu i time dakle indirektno i na državnom nivou.

Ističe da bi u bilo kakvom drugom kontekstu Schmidtovi postupci, konkretno “mijenjanje dijela izbornih zakona jedne zemlje nekoliko minuta nakon zatvaranja birališta kako bi osigurala pozicija političke stranke čija je stranačka lojalnost bila očito lojalna stranoj vladi i s kojom je imao zabrinjavajuće bliske veze“, smatralo “državnim udarom“.

“U BiH je to, međutim, postala tek posljednja epizoda u višedecenijskom nastojanju da susjedna Hrvatska razgradi suverene institucije zemlje, kroz (in)direktno saučesništvo s ključnim zapadnim zvaničnicima, a sve pod krinkom “izborne reforme””, navodi on.

 

Uloga Mađarske

Mujanović piše da, dok je Zagreb svoje napore uglavnom usmjerio na HDZ BiH, “Budimpešta je, uz Beograd i Moskvu, postala jedan od vodećih pokrovitelja Dodikovih secesionističkih vlasti u entitetu RS”.

Podsjeća da je tokom konferencije za novinare u decembru 2021. godine na vrhuncu još jedne političke krize u BiH “koju je orkestrirao Dodik”, mađarski premijer Viktor Orban postavio pitanje kako integrirati zemlju sa dva miliona muslimana u Evropu.

“Orban ne samo da je samo postojanje pretežno muslimanskog naroda u Evropi smatrao inherentnom sigurnosnom prijetnjom; istovremeno je materijalno podržavao secesionističke napore Dodikovog režima u Banjoj Luci, obećavajući čak 100 miliona eura da nadoknadi sve finansijske gubitke koje bi vlada entiteta RS mogla pretrpjeti kao rezultat sankcija EU, za koje se Budimpešta također obavezala da će ih eksplicitno blokirati”, navodi Mujanović.

U službi svoje podrške Dodikovom režimu je, kako navodi Mujanović, Mađarska također radila unutar institucija EU, te je godine 2019. Oliver Varhelyi, bivši ambasador Budimpešte pri EU, imenovan je za komesara za proširenje Unije.

“U stvari, Orban je preuzeo kontrolu nad cjelokupnom politikom EU prema Zapadnom Balkanu”, ističe on.

Zatim citira pisanje bh. medija iz decembra 2021. godine, a u vezi dokumenata u kojima se navodno implicira da su Varhelyi i lokalno osoblje EU u Sarajevu “koordinirali s Dodikovim secesionističkim vlastima u vezi s vođenjem i vremenskim okvirom sjednice entitetske skupštine RS, tokom koje je Dodikov vladajući blok nastojao jednostrano prenijeti niz državnih nadležnosti na vlastitu entitetsku vladu”.

Varhelyi je tada negirao bilo kakve prekršaje, ali su dokumenti koji su procurili i njegove aktivnosti u BiH rezultirali pozivom Evropskog parlamenta na formalnu istragu njegovih aktivnosti.

Mujanović navodi da od tog apela do danas ništa nije proizašlo, te da su time aktivnosti Mađarske za Dodika “kategorički uspjele”.

“Dodik ostaje oslobođen bilo kakvih smislenih ukora EU, a sankcije EU nisu ni na stolu. U martu 2023. mađarski ministar vanjskih poslova je otvoreno izjavio da “sve dok smo mi na vlasti u Mađarskoj, … Dodik neće biti ni na jednoj listi sankcija””, navodi on.

Mujanović ističe da Dodikov režim “i dalje (in)direktno koristi niz fondova EU za razvoj i ekonomsku modernizaciju entiteta; iako je većina njih uokvirena kao za cijelu BiH”.

“U praksi, međutim, Dodik nastavlja da se bavi sistematskom opstrukcijom kako Dejtonskog mirovnog sporazuma BiH — u koji je ugrađen ustav zemlje — tako i njenih težnji za integraciju u EU i NATO, dok još uvijek prima milijarde pomoći iz Brisela, a sada i direktne gotovinske transfere od Budimpešte”, dodaje.

Kao primjere ovoga navodi da je u decembru 2022. godine Dodikov režim dobio desetogodišnji kredit od 117 miliona dolara od mađarske državne Export-Import banke, a u maju 2023. je Mađarska entitetu RS obezbijedila još 17 miliona eura, kao dio zasebne tranše zajma od 35 miliona eura. Prema Mujanoviću, čini se da u zamjenu za to Vlada RS prodaje Mađarskoj “velike segmente svoje energetske infrastrukture” sa malo javnog nadzora.

 

Mađarske finansijske veze s Hrvatskom i njihova “ruska dimenzija”

“Mađari također imaju snažne finansijske veze s Hrvatskom, što je u skladu s njihovim zajedničkim interesom u BiH, a također uključuje značajnu rusku dimenziju”, navodi Mujanović. On objašnjava da su mađarske firme “direktno umiješane u dva najveća financijska skandala u poslijeratnoj povijesti Hrvatske”.

Prvi takav slučaj je, navodi Mujanović, vezan za mađarski udjel u hrvatskom državnom naftnom konglomeratu INA, koji je prošle godine bio upleten u skandal o pronevjeri ogromne svote novca, i to povrh presude iz 2019. godine u kojoj je utvrđeno da je Zsolt Hernadi, izvršni direktor i predsjednik MOL-a, energetskog koncerna koji posjeduje 49% INA-e, kriv za podmićivanje bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera kako bi MOL-u omogućio da postane ključni donosilac odluka u hrvatskoj energetskoj kompaniji INA.

Zatim navodi da je uoči ruske invazije na Ukrajinu u februaru 2022. Hrvatska “očajnički pokušavala da izađe na kraj” s udjelom Kremlja u hrvatskom gigantu Fortenovi.

“U kratkom roku, Rusi su sklopili dogovor o prodaji svog udjela grupi koja je bliska s Orbanom, što su hrvatske vlasti također bile spremne odobriti. Dogovor je, međutim, propao kada je Moskva formalno (ponovno) izvršila invaziju na Ukrajinu”, navodi on. Dodaje da su pokušaji Zagreba da prenese ruski vlasnički udio na uglednije vlasnike bili bezuspješni.

 

SAD i EU postali “saučesnici”

Dok zapadni zvaničnici nastavljaju da izražavaju zabrinutost zbog pogoršanja političkih i sigurnosnih uslova na Zapadnom Balkanu, Mujanović navodi da je to kolika je njihova stvarna želja ili kapacitet za “sveobuhvatnim resetiranjem svog regionalnog stava i dalje ograničena” , jasno vidljivo na primjeru “odmetničkih mahinacija” Hrvatske i Mađarske u BiH.

Navodi da, ne samo da se SAD i EU nisu usprotivile njihovim aktivnostima, nego su čak postale “saučesnici u sve zlonamjernijem miješanju Zagreba i Budimpešte u zemlju u kojoj je 100.000 ljudi ubijeno u ratu nepuna tri desetljeća”.

Ističe da, ako vodeće države atlantske zajednice, Kvinta, ikada zaista odluče da preispitaju svoje greške u regionu, “ne bi trebalo da počnu sa procjenom ruskih ili kineskih mahinacija na Zapadnom Balkanu”.

“Trebali bi početi iznutra, iznutra svoje vlastite alijanse, i uzeti u obzir opasan i sebičan avanturizam u koji su uključeni njihovi saveznici. Ako SAD i EU ne mogu obuzdati Hrvatsku i Mađarsku u BiH, nemaju nade da će se ikada suočiti s ruskim ili kineskim izazovom u narednoj deceniji”, zaključio je na kraju.

Na vrh