Aktuelno

Analiza ● Ukrajina 2022: Rusko mahanje nuklearnim oružjem

Ulaskom rusko-ukrajinskog rata u osmi mjesec i pat pozicije duž linija fronta, ruski predsjednik Vladimir Putin je naredio 21.septembra 2022. prvu vojnu mobilizaciju u državi, prvu nakon Drugog svjetskog rata, upozorivši Zapad da će Moskva odgovoriti svom snagom, koju ima u svom ogromnom vojnom arsenalu, ako nastavi sa onim što je nazvao „nuklearnom ucjenom“. „Ako je naš teritorijalni integritet ugrožen, koristit ćemo sva raspoloživa sredstva da zaštitimo naš narod, to nije obmana“, rekao je Putin u svom govoru, kojeg je prenosila ruska televizija.

Sa svoje strane ruski ministar odbrane Sergei Shoigu precizirao je novu rusku vojnu taktiku, da će pozvati 300.000 rezervista i nagovijestio upotrebu nuklearnog oružja tokom operacija u Ukrajini.

Visoki i opasni tonovi dolazili su dan nakon što su proruske vlasti u četiri regije Ukrajine, Lugansku, Donjecku, Hersonu i Zaporožju, najavile održavanje referenduma od 23. do 27. septembra 2022. o pridruživanju Rusiji. Prvi zamjenik predsjednika Komiteta Vijeća Ruske federacije za vanjske poslove Vladimir Dzhabarov odgovorio je na prvu reakciju Zapada, koja je dolazila iz Njemačke, da mišljenje Evropljana nema nikakvu vrijednost, ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke treba da smatramo nelegitimnim, jer referenduma nije bilo i niko nije pitao za mišljenje građane Istočne Njemačke.

Referendumi” su organizirani u velikoj žurbi u ukrajinskim regijama u kojima dominiraju Rusi, a u roku od tri dana od početka ovih mjera Moskva je objavila, da je većina od čak 99% stanovništva tih regija glasalo za pridruživanje Rusiji. Tri dana nakon referendumu 30.septembra 2022. uslijedila je ceremonija na kojoj je predsjednik Vladimir Putin objavio pripajanje tih regija Ruskoj federaciji. Stanovnici tih regiona postali su „zauvijek građani Rusije“, po riječima Putina, koji je zatražio od ukrajinske vlade (koju je opisao kao „kijevski režim“) „da poštuje volju naroda“… U suprotnom: „Mi ćemo učiniti sve da odbranimo našu zemlju.

Rečenice kao što su „narodna volja” i „pravo na samoopredjeljenje” ne znače ništa osim pokazivanja slike masovnih grobnica otkrivenih u područjima iz kojih se ruska vojska povukla i slike Rusa, koji bježe od masovne regrutacije u bilo koju zemlju, koja ih primi. Samo prijetnje upotrebe nuklearnog oružja dominiraju izjavama ruskih zvaničnika.

Izjave ruskog predsjednika Vladimira Putina u nekoliko navrata u toku rusko-ukrajinskog sukoba, da Rusija ima nuklearno oružje i da će ga upotrijebiti u trenutku krajnje nužde, tj. ako teritorije Ruske federacije budu ugrožene od strane Zapada. Putin podsjeća svijet, da Rusija ima nuklearno oružje, a fokus je na ruskoj nuklearnoj doktrini. Ova doktrina nije nova, već seže decenijama unazad, u period kada je SSSR proizveo svoju prvu nuklearnu bombu, te prvom testiranju 29.avgusta 1949. godine. Moskva je ovu doktrinu obnovila u govoru predsjednika Putina 1. marta 2018.godine, kada je potvrdio, da je Rusija spremna da upotrebi svoje nuklearno oružje za odbranu od svake agresije, koja ugrožava postojanje Rusije i njenih saveznika. Među tim zemljama uvrštene su dvije arapske zemlje, a to su Alžir i Sirija.

Postoje preliminarne indicije: Rusija je intervenirala u Siriji, kako bi spriječila pad režima Bashara al-Assada i raspad zemlje. Radilo se na tome, da se Alžiru osigura napredno oružje, uključujući rakete Iskander i Kalbir, te raketne sisteme S-400, kao odvraćanje od svake zapadne avanture da intervenira u ovoj sjeverno afričkoj zemlji nakon pada režima Moamera Gadafija 2011.godine, tokom perioda „arapskog proljeća“, gdje  je Rusija izgubila tradicionalnog saveznika.

Zauzvrat, američka nuklearna doktrina je slična ruskoj, Washington će koristiti  nuklearno oružje za odbranu ne samo SAD nego i svojih saveznika, a predsjednik Joseph Biden je prilikom svoje posjete Tokiju u maju 2022.godine izjavio,  da SAD će braniti Japan nuklearnim oružjem ako bude napadnut.

Politika nuklearnog odvraćanja

Ruska prijetnja nuklearnim oružjem u više navrata smatra se dijelom politike odvraćanja, koju je naslijedila kao rezultat rađanje novog svjetskog poretka nakon Drugog svjetskog rata, gdje su se pobjednici i ratni saveznici razišli  i postali rivali pa i potencijalni neprijatelji , tako da je svijet bio podijeljen na Zapad i Istok. Washington i London su krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća proučavali mogućnost vođenja rata protiv Rusije, radi eliminacije komunističkog režima, a tadašnji komandant Strateške zračne komande, američki general Curtis LeMay[2]., razvio je pakleni plan kako baciti 300 nuklearnih bombi i 30.000 klasičnih bombi na Rusiju i neke prijestolnice istočne Evrope, uništiti 85% industrijske snage Rusije i zemalja u njenoj orbiti. Ovaj plan je zamrznut nakon što je Moskva izvela svoju prvu nuklearnu probu 1949.godine. Tako da nuklearno oružje za Zapad više nije ofanzivno oružje, već kao odbrana i odvraćanje, a pokretanje nuklearnog napada na bilo koju zemlju postalo je teško, ako ne i nemoguć zadatak. Upotreba nuklearnog oružja znači smrti miliona ljudi u prvim trenucima i u narednim decenijama, te uništenja većine centara ljudske civilizacije. Stoga je upotreba nuklearnog oružja i dalje nemoguća i nijedna se država neće usuditi da ga koristi, osim ako njeno postojanje i kontinuitet kao države ne bude ugrožen.

Korištenje taktičkog nuklearnog oružje

Međutim, vrlo je vjerojatna upotreba taktičkog nuklearnog oružja, bilo od strane SAD, Rusije ili bilo koje druge nuklearne zemlje, koja ima taktičko oružje. Razorna moć ovog oružja je vrlo ograničena, jer se koristi protiv jakih utvrđenja, te protiv kasarni i skupova vojnih snaga, odnosno velikih ratnih brodova, za razliku od klasičnog nuklearnog oružja, kojim se uništavaju čitavi gradovi. Među primjerima, SAD su prijetile Iranu upotrebom taktičkog nuklearnog oružja za uništavanje utvrđenih podzemnih nuklearnih laboratorija, ukoliko Teheran nastavi svoj nuklearni program u vojne svrhe.

Zapad vjeruje, da je Putinova prijetnja upotrebom nuklearnog oružja prvenstveno imala za cilj napad na vojnu infrastrukturu u Ukrajini, ukoliko Zapad ukrajinskoj vojsci osigura balističke rakete, za gađanje teritorije Rusije. To znači da će Moskva odgovoriti desetinama puta većom destruktivnom snagom, ukoliko se budu koristile ove balističke rakete. SAD su požurile da smire Kremlj, da Zapad neće Ukrajini predati balističke rakete. Jedan broj evropskih država odbija da preda Ukrajini čak i klasično oružje, kao u slučaju Njemačke, koja ne želi opskrbiti ukrajinsku vojsku tenkovima Leopard.

Zapadni mediji preuveličavaju  i dramatiziraju situaciju govoreći o prijetnji Kremlja nuklearnim oružjem, pokazujući, da su ruske snage u Ukrajini opkoljene i da im nema spasa osim pribjegavanja klasičnom nuklearnom oružju ili barem taktičkom. Po mišljenju nezavisnih analitičara upotreba nuklearnog oružja za sada ostaje kao dio politike pokazivanja vojne superiornosti, te odvraćanje i zastrašivanje (Deterrence theory)[3]. Ipak, ostaje otvoreno pitanje hoće li ga Rusija koristiti?

Putinove poruke Svijetu

Putin je poslao dvije poruke Zapadu. Prva je poziv na priznavanje referenduma u četiri regije (Lugansk, Doneck, Herson i Zaporožje), koje su priključene Moskvi,  kako bi se okončao rat, a druga je mogućnost proširenja ovog rata na svijet, posebno istočnu Evropu. Tajming Putinove eskalacije mora se pažljivo razmotriti, jer se SAD spremaju održati izbore za predstavnički dom Kongresa i trećinu Senata u novembru ove godine, a u ovoj fazi je postalo moguće izvršiti pritisak na administraciju Josepha Bidena. Izjave dolaze i otprilike sedmicu dana nakon što su Putin i njegov kineski kolega Xi Jinping objavili, da su postigli dogovor o određenim pitanjima, tokom njihovog sastanka, koji je održan 16.septembra 2022.godine na marginama samita Šangajske organizacije za saradnju u Samarkandu. Rusija smatra, da nema kapacitet da koristi silu protiv NATO-a, ali može ugroziti postojeću globalnu ravnotežu (kao što su ekonomija i energetika). Poznato je, da je Evropa početkom zime započela da osjeća duboku zabrinutost zbog nadolazeće energetske i ekonomske krize.

Od dogovora o žitu do razmjene zarobljenika: Može li turska diplomatija okončati rat između Ukrajine i Rusije?

Nekoliko sedmica nakon svog uspjeha u postizanju sporazuma o žitu[4] koji je spasio Treći svijet od gladi, turska diplomatija uspjela je implementirati najveći sporazum o razmjeni zarobljenika između Rusije i Ukrajine, usred kontinuiranih napora turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, da postigne širok sporazum o prekidu vatre, koji otvara put za političko rješenje za okončanje ruskog rata u Ukrajina. Tako da ti sporazumi ulijevaju nadu za diplomatskim  rješenjem konflikta. Da li je moguće sklopiti mir?

Od početka rata između Rusije i Ukrajine, Turska je krenula složenim diplomatskim putem, koji predstavlja održavanje precizne ravnoteže u odnosima sa Rusijom i Ukrajinom. Turska diplomatija je uspjela, da ne napravi nijednu grešku, koja bi se mogla okarakterizirati kao podrška jednoj zemlji na račun druge, uprkos tome što Ukrajini dostavlja naoružane bespilotne letjelice Bayraktar, što je nanijelo ruskoj vojsci smrtonosne udarce. Uprkos tome što je Ukrajini dala avione, osudila ruski napad, izjasnila se o podršci teritorijalnom integritetu Ukrajine i osudila referendume o aneksiji, koje je sprovela Rusija, Turska je zauzela druge proruske stavove kao što su „razumijevanje ruskih sigurnosnih potreba” i odbacivanje „zapadnih provokacija” od strane Rusije i njen izbalansiran stav o implementaciji obaveze iz sporazuma Montreux[5]o prolasku ruskih brodova, sve do njenog odbijanja, da učestvuje u zapadnim sankcijama Rusiji.

Pored svog „uravnoteženog” položaja, Turska je iskoristila svoju stratešku geopolitičku poziciju, da istakne svoj značaj za sve strane, što je spriječilo dvije strane u sukobu da uđu u bilo kakav sukob sa njom, iz straha da će izgubiti beneficije održavanjem političkih, vojnih i ekonomskih kanala komunikacije sa Turskom, koji su istovremeno važni za Moskvu i Kijev.

Nakon niza ograničenih sporazuma vezanih za otvaranje humanitarnih koridora i prekid vatre, Turska je pokušala dovesti dvije strane u sukobu u Istanbul, da postignu veliki politički dogovor o okončanju rata, ali su razlike i izazovi bili mnogo veći da ti razgovori propadnu, zbog velikih razlika u vezi sa garancijama, uprkos tome što je Ankara izjavila, da je spremna da bude garant prihvatljivog sporazuma za obje strane.

Turska je uspjela postići najveći sporazum od početka rata o razmjeni zarobljenika između dvije zemlje 21. septembra 2022., prema kojem je oslobođeno oko 55 Rusa i više od 200 ukrajinskih ratnih zarobljenika. Nakon uspjeha u sporazumima o žitu i razmjeni zarobljenika, napori turske diplomatije trenutno su usmjereni na široki sporazum o prekidu vatre, koji bi mogao trasirati put velikom političkom sporazumu o okončanju rata. Nedavni referendumi za pripajanje ukrajinskih regija Rusiji, čine konačno rješenje gotovo nemogućim.

Uprkos uspjehu Ankare u dokazivanju svoje neutralnosti prema dvije zaraćene strane, i izuzetnim Erdoğanovim odnosima sa čelnicima dvije zemlje, bilo kakvo konačno rješenje ne može se završiti bez učešća međunarodne zajednice za  pronalaženjem sveobuhvatnije formule između Rusije i NATO-a o širenju i prijetnjama za obje strane. Međutim, analitičari vide mogućnost postizanja bilateralnog sporazuma ukoliko Ukrajina zaključi, da je Zapad nije podržao do kraja i da je izgubila 15% svoje teritorije, te da je jedino rješenje postizanje bilateralno rješenja s Rusijom daleko od širih međunarodnih strateških računica posebno Velike Britanije i Poljske, koje žele da vide poraz Rusije iz historijskih razloga, koji sežu do 18. stoljeća u slučaju Velike Britanije i 16. stoljeća u slučaju Poljske.

Možda će poruka američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Jake Sullivana  spustiti visoke ambicije ukrajinskog predsjednika Volodymyra Zelenskyyog. On je 30.septembra 2022 izjavio, da se napori Ukrajine za pridruživanje NATO-u moraju odvijati u „drugačijem vremenu“. Navedena izjava pomaže u ublažavanju ruskih strahova, dok ruski predsjednik Vladimir Putin ubrzava retoriku nuklearne prijetnje.

Analitičari smatraju, da u diplomatske napore Turske treba uključiti i dvije nesvrstane države Katar i Srbiju. Katarska diplomatija je dokazala u prošlosti, da je sposobna sklopiti sporazume, koji su politički nemogući, kao npr. historijski sporazum (Doha agreement[6]) između SAD i Talibanskog pokreta za povlačenje iz Afganistana 29.februara 2020. Srbija u posljednje tri godine sa projektom Otvoreni Balkan uspjela je okupiti jedan dio država regije među njima i članice NATO-a na putu mira, stabilnosti i ekonomskog prosperiteta.

Ljubljana/Washington/Bruxelles/Kijev, 8.oktobar 2022

Komentari
Na vrh