Kolumne

Analiza ● Ukrajina 2022: Poligon za testiranje novog i starog oružja

U Ukrajini već osmi mjesec odvija se krvavi bratoubilački rat za koji niko ne može da predvidi kada će i kako će se završiti. Velike sile ponovno lome koplja preko leđa neutralnih država i naroda, koji su prinuđeni da vode tuđe bitke. Svijet je podijeljen u podršci jednoj ili drugoj strani, tako da je teško pronaći objektivnu analizu uzroka, toka i eventualnog ishoda ovog rata.

Ukrajina je danas također idealno polje za ispitivanje izdržljivosti starog i napretka novog konvencionalnog naoružanja i vojne opreme na obje strane. U ovom dijelu, iako postoje podijeljena mišljenja, ipak postoji veća objektivnost na obje strane u pogledu onoga što nam ovaj rat tehnički govori i pokazuje?

Zalazak sunca dobe udarnih aviona i helikoptera

Jedna od prvih dramatičnih scena, koju smo pratili u februaru ove godine bilo je helikoptersko slijetanje ruskih jurišnih helikoptera Ka-52 (Aligator) na aerodrom Antonov u blizini Kijeva. Istina je, da je ozbiljna formacija od skoro pedeset takvih helikoptera za samo nekoliko minuta masakrirala ukrajinsku odbranu ostavljajući preko 200 mrtvih na svim stranama.

Vjerojatno potaknuta ovim uspjehom, ruska vojska je počela da koristi helikoptere Ka-52[2], Mi-28 i donekle Mi-35 za pratnju velikih tenkovskih kolona, koje su napale Kijev i Harkov na početku rata. Ali odjednom obrt i šok. Najsavremeniji helikopteri na svijetu počeli su da padaju kao kruške i dinamika njihovih gubitaka bila je veća nego čak i od tenkova T-72, kojih je samo u prvih nekoliko nedjelja rata bilo uništeno na hiljade.

Istina je, da su ovi helikopteri (ako se izuzme američki Boeing AH-64 Apache) najsavremeniji na svijetu i sadrže naprednu softversku zaštitu od svih vođenih projektila. Ali Ukrajinci su dokazali da Ka-52 uopšte nisu zaštićeni od nevođene municije i ne samo od protivavionskih topova kalibra preko 20 milimetara, već i od običnih automatskih pušaka standardnog prečnika cijevi 7,65. Ova situacija je snažno uticala na ishod prvih mjeseci rata, jer je početna ruska strategija bila u velikoj mjeri zasnovana na potpunoj vazdušnoj dominaciji.

Modernizovani sovjetski avion Suhoj-25, specijalno projektiran za napade na mete na zemlji, pokazao se nešto boljim od helikoptera. Ovi relativno dobro naoružani i još masivniji oklopljeni jurišnici bili su teža meta za zastarjele ukrajinske sisteme PVO. Naravno, tome je doprinijela i njihova veća brzina u odnosu na helikoptere. Međutim, sa prilivom novog zapadnog naoružanja, ovaj tip ofanzivnog vazdušnog vozila pokazao se nedovoljnim da kontroliše tok rata. Treba imati u vidu, da su jurišnici, ne samo ruski, već i svi koji trenutno postoje u svijetu, zasnovani na tehnologiji i avionici iz Drugog svjetskog rata. To je kao da njemačkom Junkeru 22 Štuka, dodate rakete i malo bolji oklop. Inače, sve ostalo je isto, uključujući brzinu i upravljivost. Napredak u avijaciji je više fokusiran na lovce, koji su na kraju postali lovci-bombarderi. Ostatak jurišnika ostao je skoro isti u posljednjih 80 godina, a posebno u posljednjih 40.

Dronovi preuzimaju glavnu ulogu

Međutim, ako postoji jedno oružje koje je apsolutno najkorisnije u ovom ratu, to je svakako dron, posebno oni turske i iranske proizvodnje. Ne radi o bilo kakvom novom oružju s obzirom na činjenicu, da je dronove još proizvodio Sovjetski Savez, ali nove verzije, koje su mnogo brže i što je najvažnije mnogo jeftinije za proizvodnju mogu zaista preuzeti ulogu japanskih kamikaza iz Drugog svjetskog rata. Pojedinačno, Rusi imaju najbolji teško naoružani dron na svijetu u modelu Sukhoi S-70 Okhotnik. Ali njegova proizvodnja je skupa i komplikovana kao i proizvodnja lovca-bombardera pete generacije (Su-57), a možda i skuplja. Tako Rusija još dugo neće imati na raspolaganju čitave rojeve ovih super dronova. S druge strane, model Bayraktar TB2, ​​koji koriste Ukrajinci košta nešto više od običnog komercijalnog drona, a njegova proizvodnja traje svega nekoliko nedjelja. Riječ je o privatnoj turskoj kompaniji koju javnost povezuje sa zetom predsednika Recepa Tayyipa Erdogana. Ali bez obzira ko je gazda, ostaje činjenica da je ova kompanija napravila pravu revoluciju u ratovanju. Ovo je prvi put pokazano u nedavnom ratu u Nagorno-Karabahu gdje su azerbejdžanske snage bukvalno slomile svoje armenske protivnike za nekoliko dana. Pobjeda je bila iznenađujuća i veoma velika, jer su rovovi i utvrđenja koje je Armenija kopala decenijama smatrani neprobojnim. I tako je možda zaista bilo sve do pojave Bayraktar TB2. Ovi mehanički bombaši samoubice imaju sposobnost da prodru čak i u najnepristupačnija mjesta kao što su rovovi, bunkeri, pa čak i pećine i da se detoniraju u najidealnijem trenutku i da prouzrokuju najveću moguću štetu. U Nagorno-Karabahu je također srušen mit o ruskom protivvazdušnom sistemu Pancir, za kojeg se vjerovalo da može lako da masakrira dronove. Ali konkretno najnoviji modeli Bayraktara[3] koji lete veoma nisko i brzo pokazali su se kao teška meta čak i za ovo najsavršenije rusko oružje.

Ova situacija se višestruko umnožava u Ukrajini, gdje su dronovi postali toliko popularni i masovno korišteni, da se organizuju čitave akcije donacija gdje privatna lica kupuju i doniraju dronove za ukrajinsku vojsku.

Vjerojatno zbog iskustva Nagorno-Karabaha i iskustva prvih mjeseci rata u Ukrajini, Rusi su promptno i tajno nabavili nekoliko stotina iranskih dronova, koji su Bayraktarima najbliže što postoji na svjetskom tržištu. Bilo je velikih kontroverzi oko ovih kupovina s obzirom na činjenicu, da je Iran prvobitno negirao kupovinu. Ali onda su se pokazali kao prilično kvalitetno oružje, posebno u ponovnim napadima na Kijev nakon napada na Krimski most i pripajanja četiri ukrajinska okupirana regiona Rusiji.

Sada su dvije stvari već jasne. Ukrajina će potrošiti do posljednjeg dolara, da nabavi što više Bayraktara, a Rusija, s druge strane, sigurno već preraspoređuje dio svoje masovne vojne industrije za ozbiljnu proizvodnju iranskog modela ovog moćnog oružja budućnosti. Ovdje postoji standardni skepticizam, da Rusija još uvijek nema dovoljno kvalitetne domaće proizvodnje mikročipova i softvera uopšte za masovnu proizvodnju komplikovane vojne elektronike. Ali ako se zna da se ova zemlja ozbiljno bori da zamijeni sve uvozne komponente u svom oružju od početka sankcija 2014.godine, i da to već čini u velikim razmjerama, ovaj skepticizam će se vjerojatno pokazati netačnim. Na ruskoj strani se također radi na poboljšanju performansi sistema Pancir, koji, ako se pravilno prilagodi, može da osigura dominaciju u PVO kratkog dometa kao trećem ili najbližem krugu zaštite na nebu.

Tenkovi još nisu mrtvi

Stotine kilometara koje dijele Kijev od granice sa Bjelorusijom postale su pravo groblje najpoznatijih sovjetskih, a vjerojatno i svjetskih tenkova T-72. Laki ili srednje oklopni tenk, koji se kretao u ravnim kolonama postao je idealna meta za hiljade ručnih protivoklopnih bacača Javelin, kojima su SAD godinama snabdjevale ukrajinsku vojsku. Po svemu sudeći, generali u Pentagonu su tačno predvidjeli šta će se desiti u Ukrajini i osigurali  su„novim” saveznicima idealno oružje, koje bi moglo da nanese najveću štetu vječito omraženim Rusima.

Ali iako je ruski Generalštab skupo platio prvi dio rata – ubrzo je ustanovljeno da brzo napredovanje u takvim uslovima na terenu nije moguće, pa su tenkovi počeli da se koriste mnogo razumnije. Odnosno, počeli su da se koriste upravo za ono za šta su i namijenjeni, kao drugi talas napada posle avijacije, raketa i teške artiljerije, a posebno kao idealno sredstvo za držanje već izolovanih položaja.

Tako su u ofanzivama u Lugansku i Donjecku gubici tenkova drastično smanjeni. Potvrđeno je, da su izgubljeni samo jedan ili dva moderna ruska tenka T-90, gubici T-72 su se smanjili za skoro 90%, a zanimljivo je da su se čak i sovjetski T-64[4], koji su stavljeni na brzu stazu modernizacije vratili u aktivnu službu i očekuje se da će na teren uskoro početi stizati njih nekoliko stotina ili ukupno hiljadu. Čak i zapadni stručnjaci predviđaju da će ovaj ogroman broj biti dovoljan da zadrži veliki dio okupiranih teritorija. Ovo naravno važi do perioda dok Ukrajina zaista ne dobije novu avijaciju (kao što je obećano) i ponovo osvoji njeno nebo. Ali za to će trebati još dosta vremena.

Velika Britanija još uvijek vlada morem

Tehnički, međutim, najveći šok čitavog rata bio je gubitak komandnog broda Crnomorske flote – raketne krstarice Moskva. To je treći najveći brod u cijeloj ruskoj mornarici i vjerovatno ima najbolji protivvazdušni sistem na svetu. Dakle, plastično gledano, to je brod zaštićen iz vazduha koliko i cijela prijestolnica jedne zemlje. Na njemu je postavljeno na desetine protivvazdušnih raketa dometa preko 200 kilometara (brodska varijanta legendarnog S-300). Imao je čak i dva sistema za odvraćanje raketa srednjeg dometa (softverski i mehanički), a kao posljednja linija odbrane bili su sistemi Kasten (prethodnici Pancira), koji istovremeno izbacuju stotine metaka i mini-raketa za samo jednu sekundu. Jednostavno, PVO koja nije dovoljna samo da zaštiti sam brod, već i čitavu grupu brodova oko njega.

Ukrajinci su tvrdili, da su ovu zagonetku riješili slanjem dvije turske bespilotne letjelice Bayraktar, koje su navodno zbunile odbranu pa su domaće ukrajinske rakete Neptun uspele da prodru i završe posao. Ali ovo je idealna priča, koja je dovoljno osnovana da joj povjeruju mase, a suštinski namjerno previše opšta, da bi stručnjaci shvatili da nema nikakve veze sa stvarnošću.

Jedini način na koji bi rakete tolikog dometa i toliko razorne moći mogle da stignu do krstarice je da se njena protivvazdušna odbrana ugasi na trenutak ili nekoliko minuta. Za sada su samo SAD i Velika Britanija potvrdile takvu tehnologiju (koja može digitalno da onesposobi cijeli savremeni brod na daljinu) na svijetu. Vjerovatno nikada neće se saznati šta se tačno dogodilo, ali je logično pretpostaviti da su o ponosu ruske mornarice – gardijskoj krstarici Moskva – presudili stručnjaci jedne od dvije najmoćnije mornarice svijeta.

Drugi aspekt koji treba analizirati su objavljene fotografije koje pokazuju ogromna oštećenja na trupu broda. S obzirom na džinovski deplasman od preko 12.000 tona i oklop trupa, za postizanje ovog efekta potrebna je mnogo veća raketa od ukrajinskih Neptuna, ili je potrebna visoko precizna vođena raketa koja će precizno pogoditi skladište oružja. Ukrajina ne posjeduje i nije sposobna ni jedno ni drugo.

Drugi veliki gubitak za Rusiju ovih mjeseci bilo je oštećenje dva ključna gasovoda (Sjeverni tok 1 i 2) u blizini obala Danske i Švedske. Ne samo ruski već i donekle nezavisni švedski stručnjaci potvrdili su, da su ogromne rupe na dnu mora mogle biti napravljene samo ljudskom sabotažom ili eventualno uz pomoć naprednog podvodnog drona. Ako analizirate prisustvo vojnih i tajnih civilnih brodova u vojne svrhe u konkretnom periodu na konkretnom prostoru, lako možete uprijeti prstom u London i najelitnije jedinice njihove zaista respektabilne mornarice.

Ali ovo nije bio kraj ruskih glavobolja na moru. Najveća bruka dogodila se nedavno usred luke Sevastopolj (jedna od najsigurnijih na svijetu i zbog vojne infrastrukture i zbog idealnih prirodnih faktora). Tamo su u nekoliko navrata napadnuti ne samo veliki desantni brodovi, već i dvije moderne fregate klase Admiral Grigorovič, koje se smatraju jednim od najboljih ratnih brodova na svijetu. I najvažnije od svega – ne samo da su brodovi iz vazduha napadnuti dronovima kamikaza, već je po prvi put u historiji ratovanja zabilježena i vojna upotreba morskog ili podmorskog drona.

Više je nego očigledno, da bez obzira na svo iskustvo koje Ukrajina ima u vojnoj proizvodnji od sovjetskih vremena, ova izuzetno napredna tehnologija sa impresivnim mogućnostima definitivno dolazi sa Zapada. U vlasništvu je ili Sjedinjenih Država ili Velike Britanije, a spekulacije su da dolazi iz Londona ili barem preko Londona.

Artiljerija je oružje za sva vremena

Ono što je definitivno spasilo Rusiju od potpunog fijaska u prva dva mjeseca rata je svakako brza promjena strategije u dobro provjerenom konvencionalnom modelu.

To je značilo sljedeće. Ako avijacija nije u stanju da blagovremeno i detaljno očisti teren za tenkove koji brzo napreduju, onda se ide na sporiju varijantu gdje se koristi zastarjela i jeftina artiljerija bez gubljenja novca i vremena. To znači da se određeni kvadrat geografske karte bukvalno pretvara u parking plac pre nego što se pređe na slijedeći. Na taj način Rusi su osvojili Mariopolj i Melitopolj, kao i strateški važan Severodonjeck. Isto važi i za sve bitke dobivene na istoku i jugu Ukrajine i bitke za svako manje naselje. I pored toga što je Zapad pokušao da adekvatno i brzo snabdije Ukrajince adekvatnom teškom artiljerijom kako bi mogli da uzvrate, to nije urodilo plodom na terenu.

Razlozi su jednostavni, Rusija je prije svega imala ogromne zalihe artiljerijske municije iz sovjetskog doba (koja se polako troši), a također i dalje ima aktivne fabrike koje mogu jeftino i brzo da proizvedu potrebne kalibre. Osim toga, mnogo je lakše donijeti ovu vrstu municije iz fabrika duž Volge ili u podnožju Urala nego da je vuku iz SAD preko baza u Njemačkoj i preko Poljske na front.

I što je najvažnije, iako se pokazalo da je američka topovska kugla/projektil daleko precizniji od ruskog, toliko je skupa da se nikada ne može proizvesti u dovoljnim količinama da bi stekla prednost na frontu. Riječ je o frontu gdje neprijatelj ispaljuje nekoliko hiljada projektila teške artiljerije dnevno.

Da bolje objasnimo – za primjer ćemo uzeti top postavljen na najsavremeniji američki i svjetski razarač klase Zumvelt. U stvari, riječ je o dva topa postavljena jedan iza drugog, koji mogu precizno da pogode metu sa snajperskom preciznošću čak i na nevjerovatnim stotinama kilometara i namijenjeni su da pruže vatrenu podršku američkim marincima prilikom njihovog eventualnog slijetanja negdje širom svijeta. Ali bez obzira što je ovaj top toliko savršen i što ga Rusi vjerovatno neće imati narednih pedeset godina, on je već penzionisan.

Zašto? Zbog nevjerovatnih troškova od milion eura po jednoj raketi. Da, dobro ste pročitali, Zumvelt troši milion eura ako samo jednom ispali svoje moćne topovske cijevi. Haubice 155 mm poslane u Ukrajinu, iako su istog kalibra kao i topovi Zumvelt, nemaju tako skupe rakete. Ali i one koji ih koriste su nekoliko puta skuplje od ruskih, jer što duže traje ovaj rat bit će im teže da osiguraju adekvatnu municiju.

Dakle, Ukrajinci će u ovom dijelu morati ili da se vrate staroj ruskoj tehnologiji ili lobiraju na Zapadu, da svu artiljeriju iz svih država članica NATO-a prebace na front, koji ionako više nije samo ukrajinski.

Rusija još uvijek dominantna u raketnom naoružanju

Ako su veliki umovi Pentagona i britanskog Admiraliteta uspeli da parališu rusku mornaricu i avijaciju, projektili i raketni napadi ostali su neriješena zagonetka. Iako se navodi da je oboreno više od 80% ruskih projektila, šteta za Ukrajinu i njenu infrastrukturu je katastrofalna.

Zapadne procjene zasnovane na čvrstim analizama su, da su ruske zalihe zaista na izmaku i da raketno oružje ne može proći nezapaženo. Ali treba uzeti u obzir da Rusija još uvijek koristi samo rakete Kalibar (koje su najsporije i najslabije od svojih novijih generacija) i stare sovjetske relikvije poput P-15 Termite i sličnih.

Samo nekoliko puta do sada su potvrđeni slučajevi upotrebe hipersoničnog oružja poput Oniksa i Cirkona[5] – kao podsjetnik da još niko na svijetu nema takvo oružje. Kina i SAD su zaista blizu, ali neće moći da se pohvale hipersoničnim oružjem spremnim za operativnu upotrebu još bar nekoliko godina.

Nedavno su se pojavile najave da SAD tajno planiraju, da Ukrajini isporuče napredne protivvazdušne sisteme Patriot. Ali niko ne spominje, da se radi o sistemima sličnim ruskom S-400, koji se protiv raketa koriste samo u izuzetnim slučajevima, jer je potpuno neisplativ. Patriote su prije svega protivvazdušni i eventualno antibalistički sistemi (mislimo na velike nuklearne rakete), iako za ove posljednje nema potvrde da bi funkcionisale u praksi. S obzirom na to da Rusija koristi sve manje avijacije i nema balističkih projektila, nije poznato zašto Patrioti prave toliko nevolja na obje strane fronta.

Što se tiče mogućeg povećanja ukrajinskih ofanzivnih sposobnosti u ovom segmentu, SAD su im isporučile raketne sisteme srednjeg dometa tipa M142 Himars (koje zovu višecjevni raketni bacači, iako su mnogo više od toga) kao zamjenu za uništene sovjetske gradske baterije, koje su odlične, pokazale su se na početku rata. Ali ovdje se opet pojavljuje isti problem, a možda i veći problem nego sa haubicama. Jedinstvenu raketu M142 Himars je izuzetno teško i skupo proizvesti, tako da Ukrajinci mogu da je protrate na frontu za koji niko ne zna da li će trajati godinama ili decenijama.

Dakle, možda je efekat M142 Himarsa i psihološki impresivan, jer Ukrajinci mogu da pogode ciljevi, koje ranije nisu ni zamišljali. Ali oni tu važnu metu mogu pogoditi jednom, dvaput ili pet puta, a sa Gradom su to uradili hiljadu puta i tako uništili toliko tenkova. Takva praksa je zasada stopirana.

Da li će nuklearno oružje ostati tabu tema?

Zaista velika pobjeda za svjetsku diplomatiju i za neformalne aktivnosti tajnih službi biće ako se nuklearno oružje ne upotrijebi do kraja ovog sukoba.

Za nekoliko trenutaka zaista se činilo da će bauk stvoren 1945. konačno biti razbijen i da će neka druga velesila uzeti pravo da zaštiti svoje vojnike na račun protivničkih civila. Podsjetimo, SAD nikada nisu bile odgovorne za taj zločin, kao ni za masovno bombardiranje civilnih područja u Tokiju dvije godine ranije. Dakle, za nekoliko trenutaka su i sami Amerikanci, posebno predsjednik Joseph Biden, otvoreno saopštili, da Rusija samo što nije pritisnula crveno dugme.

Prije nego što nastavimo sa analizom, treba znati, da je nuklearno oružje u pitanju (posebno rusko) mnogo raznovrsnije od hladnoratovskog. Tada je koncept bio vrlo jednostavan. Da lansiraju što više masovnih projektila SS-22 ka New Yorku ili San Francisku i da bar jedan od njih pogodi u radijusu od osam kilometara. S obzirom na veliku kilo tonažu nuklearnog punjenja ovih projektila, smatralo se, da je to dovoljno da ubije što više ljudi.

Ali razvoj preciznijih raketa i doziranih količina nuklearnog punjenja omogućili su nuklearnom oružju da dobije novu, moderniju i svestraniju ulogu. Ako bi sada došlo do nuklearnog sukoba, mnogo je vjerojatnije, da bi atomske bombe bile sačuvane za precizno uništavanje vojnih baza i luka nego za neselektivno i nekorisno bacanje na civile. Tako se uveliko spekuliralo, da prva meta ruskih projektila neće biti Kijev, već nenaseljeno Zmijsko ostrvo na ušću Dunava u Crno more, na kome je jedva nekoliko desetina ukrajinskih vojnika. Cilj bi bio ne samo da se te male snage eliminišu već i da se prostor kontaminira tako da se ne može koristiti godinama.

Potencijalna meta bi također bilo svo podzemno oružje i naftni bunkeri, koji se očigledno ne mogu pobijediti konvencionalnim metodama. To uključuje podzemne bunkere za zaštitu državnog vrha Ukrajine u blizini većih gradova.

Današnje nuklearne bombe ograničenog dometa su toliko precizne da ih je moguće koristiti čak i u urbanim sredinama bez ogromne opasnosti od kontaminacije čitavih gradova. Prema nekim studijama, efekat kolateralne štete bio bi čak i manji od nesreće u Černobilu i Fukušimi.

Dakle, izvjesno je da Rusija ne planira i ne smije da sravni Kijev sa zemljom. Ali ni u kom slučaju ne treba isključiti da bi pucala na ukrajinske vojne poligone, na primer, kao krajnja mjera.

Ljudski faktor je još uvijek nezamjenljiv

Međutim, i pored sve tehničke dominacije koju Rusija ima u čitavom sukobu, posebno na početku intervencije, ipak se čini da ovaj rat, bar za sada, gubi. Šta se dešava?

Očigledno, svijet još nije dostigao tu tehnološku fazu (možda nikada i neće) kada je tehnika važnija od ljudskog faktora. U Ukrajini se od 2004.godine, a posebno poslije 2014.godine, stručno radi na podizanju posebnog nacionalnog osjećanja, naravno sa skrivenim ciljem daljeg udaljavanja od Rusije.

Dakle, možemo slobodno reći, da je ovaj rat vođen 1996. ili čak 2006.godine, znamo da bi se ruska obilježja vila na Majdanu za vrlo kratko vrijeme. Da ne govorimo o Harkovu, Zaporožju i Odesi, tamo se borbe ne bi ni vodile (slično Krimu 2014)[6]. Ali stvari se mijenjaju i neko na Zapadu je to predvidio, ako ne i izazvao, što znači da su Rusi od samog starta ušli u veoma veliku zamku. Naivno je vjerovati da su njihove čuvene obavještajne službe toliko pogriješile u svojim procjenama, da su vjerovatno po svaku cijenu morale da uđu u ovaj već́ izgubljeni rat[7].

Koliko god nevjerovatno zvučalo, Rusi sada zaista ratuju sa narodom Ukrajine, koji se do prije samo nekoliko decenija u velikoj mjeri osjećao ruskim ili proruskim. Dakle, umjesto da zaustave taj jaz, rat je nanio još veću štetu.

Zbog toga se vjerovatno brzo promijenila početna strategija moskovskih generala, koji sada idu isključivo na gradove gdje su 100% sigurni da ih neko neće upucati s leđa. A takvih je očigledno sve manje.

Zaključak: Uprkos svim kritikama, Putinova Rusija je definitivno napravila ogroman tehnološki napredak i skoro se vratila na slavne staze Hladnog rata. Ali na njihovu nesreću i na sreću njihovih protivnika, oni još uvijek ne mogu da pariraju zapadnoj PR propagandi koja pobjeđuje u ratu i prije nego što on započne.

Ljubljana/Skopje 20.decembar 2022

Fusnote:
[1IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.
[2] Izvor: Rosoboronexport, link: http://roe.ru/eng/catalog/aerospace-systems/helicopters/ka-52/
[3] Izvor: Bayraktar TB2, link: https://baykartech.com/en/uav/bayraktar-tb2/
[4] Izvor: Military Today, link: http://www.military-today.com/tanks/t64.htm
[5] Izvor: Global Security, SS-N-33 – T3K22 Zircon / Tsirkon / 3M22 rocket, link: https://www.globalsecurity.org/military/world/russia/zircon.htm
[6] Annexation of Crimea by the Russian Federation, link: https://dbpedia.org/page/Annexation_of_Crimea_by_the_Russian_Federation
[7] Izvor: Ukrainska Pravda: Putin disappointed by Merkel's words about Minsk agreements, link: https://www.pravda.com.ua/eng/news/2022/12/9/7380051/

Komentari
Na vrh