Kada su ga pitali kako komentariše pozive na klanja i ubijanja, na pucnjavu i klerofašističko orgijanje diljem manjeg bh. entiteta, Milorad Dodik odgovorio je lakonski. Naime, kazao je da on ništa nije vidio.
I to je bilo to. Milorad Dodik nije ništa vidio. Time je utihlo interesovanje medija i javnosti za Dodikovo pojašnjenje u vezi sa klerofašističkim divljanjem u RS-u. Dodika više niko nije ništa o tome pitao. Čovjek nije vidio. Zar ne, šta tu više ima da se pita, kakvo dodatno pojašnjenje da se traži?
A, onda je već sutradan nastavio da divlja, i to lično. Ponovo je na metu uzeo muslimane, čiju mržnju vidi kao što Sanja Vlaisavljević vidi to da u Sarajevu nema Djeda Mraza.
Dodik je nastavio po svom, o Sarajevu, i sarajevskim muslimanima, koji su toliko divljali tokom minulih božićnih praznika da su se naprosto utrkivali ko će bolju i topliju čestitku da uputi, dok su Dodikovi Srbi, da baš tako je potrebno nazvati jedan dio Srba, upravo tako i nikako drugačije, pjevali o klanju muslimana.
Na to pjevanje, kao ni na sada već novousvojenu tradiciju pucanja oko džamija i po džamijama, nisu ih uputili neki drugi Srbi, ili bilo koji Srbi, uputio ih je glavom i bradom Milorad Dodik, iako to on nije vidio. Navodno.
Ali, ti i takvi imali su šta da vide i da čuju od Milorada Dodika proteklih godina. Tako su čuli da su svi ratni zločinci, počev od Radovana Karadžića, Ratka Mladića, do Vinka Pandurevića, najmoralniji i najčestitiji ljudi, a nadasve i Srbi. Čuli su i to kako i hodže sa obnovljenih džamija u tome entitetu arlauču, a kada već arlauču, onda bi im logično nekako trebalo zapušiti usta. Kako drugačije nego puškom. Tako se hodžama i muslimanima, misli Dodik, najlakše mogu zapušiti usta. Osim toga, mogli su čuti i da su Bošnjaci konvertiti, genetski hendikepiran narod, čime je Dodik nastavio retoričku tradiciju Biljane Plavšić, i ako se koji put nađe u poziciji da kaže kako on zapravo nikoga i ne mrzi, to je utoliko istina, kao što je bilo istinito pokajanje Biljane Plavšić zbog zločina počinjenih nad muslimanima pred haškim sudijama.
Uostalom, neka bude i to da nije ni bitno da li Dodik, uistinu mrzi ili ne mrzi, neka to bude sporedno. Sporedno ne može biti to što javna mržnja prema muslimanima koju Dodik manifestira, a kojoj može parirati tek Hitlerova mržnja prema Jevrejima, ostavlja svoje posljedice.
Te posljedice dolaze u vidu okuraženosti i zadnjih huligančića u RS-u koji nisu imali sreće da se ostvare kao prosvijećeni huligan Draško Stanivuković, da se sutra nađu pozvanim, i da ukoliko to okolnosti budu dopuštale, a čemu se vlast pod kojim obitavaju nada, i na čemu ta vlast radi, da bez razmišljanja počine zločine koje Dodik neće vidjeti, kao što većina ratnih huškača nije zapravo ni vidjela, niti svjedočila oduzimanju života ljudima koji su bili njihove mete. Milorad Dodik je ratni huškač, i ukoliko u ovoj zemlji izbije rat, o čemu se sve češće govori, razuman čovjek neće moći imati dilemu oko toga čiji postupci, pa i riječi su do toga dovele. Trebao bi da bude prvi Srbin, a zapravo je posljednji.
izvor: nap.ba
