Predsjednički kandidat pokreta Evropa sad Jakov Milatović novi je predsjednik Crne Gore. Odnos snaga između dva kandidata je 60 naprema 40, što govori o neočekivano ubjedljivoj pobjedi Milatovića i faktički referendumskoj prednosti od oko 240 hiljada glasova.
Rezultati prvog izbornog kruga ukazivali su na neizvjesniji konačan rezultat, praćen nižom procentualnom razlikom. Najubjedljiviju pobjedu Milatović je ostvario u Podgorici, sa preko 68 odsto osvojenih glasova, dok je Đukanović osvojio nešto preko 31 odsto.
Nakon proglašenih rezultata, aktuelni predsjednik države čestitao je protivkandidatu i poželio mu uspješno obavljanje predsjedničke funkcije, ističući da prihvata ovakav, demokratski sud javnosti. Đukanović je naglasio da je ovu izbornu kampanju mogao posmatrati sa tribina, ali je njegova kandidatura bila izraz osjećaja odgovornosti prema Crnoj Gori i njenim građanima.
Državničkim ponašanjem, Đukanović je priznao poraz, ne želeći da uputi nijednu pogrdnu riječ na račun svog protivkandidata, niti da omalovaži sud građana. Nasuprot njemu, Milatović je, proglašavajući pobjedu slobodne Crne Gore, posebno naglasio da je sinoć pao i posljednji evropski diktator, previđajući, kao i obično, da je upravo on kandidat koga podržavaju Beograd i Moskva, na čijem su čelu apsolutni diktatori, Aleksandar Vučić i Vladimir Putin.
Očito da za Milatovića diktatori nijesu ni agresor Vladimir Putin, niti njegovi podržavaoci Aleksandar Lukašenko i Viktor Orban. Valjda su to, prema procjeni Milatovića, demokratski režimi, kakve, po svemu sudeći, priželjkuje i u Crnoj Gori.
Uz Milatovića su tokom pobjedničkog govora, stajali i tehnički premijer Dritan Abazović, lider Demokrata Aleksa Bečić, jedan od lidera Demokratskog fronta Andrija Mandić, bivši premijer Zdravko Krivokapić i pojedini ministri iz Krivokapićeve Vlade. Iako su pokušavali fingirati jedinstvo, sve ukazuje na to da ćemo, veoma skoro, svjedočiti potpunom raspadu lažne koalicije, kreirane u kuhinji Aleksandra Vučića, te potpunoj prekompoziciji crnogorske političke scene.
Dok je Milatović govorio, okupljeni su skandirali ‘Milo, lopove’ i ‘hapsi, Dritane’.
Slavlje uz trobojke, podignuta tri prsta i četničke pjesme
U više crnogorskih gradova, sinoć se slavilo uz isticanje državnih zastava Srbije, trobojki i tek poneku, jedva uočljivu crnogorsku zastavu. Najmasovnija proslava organizovana je ispred hrama u Podgorici, gdje su okupljeni građani pjevali nacionalističke i fašističke pjesme ‘Kosovo je Srbija’, ‘Crna Gora i Srbija jedna familija’, posebno slaveći ratnog zločinca Dražu Mihailovića stihovima ‘Čiča Dražo, gde je moje dete’.
Na gotovo identičan način, slavilo se i u štabu pokreta Evropa sad, gdje su izostale čak i zastave Evropske unije, kojoj je deklarativno naklonjen pobjednički kandidat. Najkraće objašnjeno – veselio se srpski rod, koji, očito postaje sve masovniji, kao i onomad litijaški pokret.
U štabu Demokratske partije socijalista, istaknute su crnogorske zastave i pjevala se državna himna. Dakle – razlika je jasna, tako reći civilizacijska. Primitivizam i kleronacionalizam uspjeli su da nadvladaju patriotizam i očito, nedovoljno snažnu emociju prema mukotrpno građenoj nezavisnoj i suverenoj državi.
Duboko je posrnuće Crne Gore, kad na ovakve scene možemo gledati isključivo kao na sasvim prirodan i logičan mozaik.
Sumnjiva dešavanja tokom izbornog dana
Kamere na graničnim prelazima sa zemljama regiona juče nijesu radile više sati, a iz Ministarstva unutrašnjih poslova tim povodom je saopšteno da je razlog preopterećenost infrastrukture. Budući da prisustvo različitih sumnjivih pojedinaca u vrijeme izbornih procesa u Crnoj Gori nije novost, s pravom se stiče utisak da prekid rada video nadzora baš na dan izbora nije slučajan, već je imao za cilj uvođenje sumnjivih lica u zemlju, ili pak unošenje sumnjive opreme.
Takođe, u nekoliko crnogorskih gradova vršeni su policijski upadi u štabove i opštinske odbore Demokratske partije socijalista, zbog navodnih prijava o kupovini glasova, a aktivisti te partije su bez naloga za privođenje odvođeni na informativne razgovore.
U saopštenju partije, ovakvo postupanje policije ocijenjeno je kao nezakonito miješanje u izborni proces, te da je riječ o opstrukcijama i pokušajima zastrašivanja birača. Za tužilaštvo, reklo bi se, ima dosta posla po pitanju istraživanja sumnjivih okolnosti pomenutih događaja, te eventualnih kršenja zakonskih procedura i policijskih ovlašćenja.
Pobjeda mržnje prema Đukanoviću i veliki trijumf srpskih i ruskih vlasti
Rezultat prvog izbornog kruga bio je jasan pokazatelj efekta populističkih politika koje promoviše pokret Evropa sad. Ovoga puta je, po svemu sudeći, presudila višedecenijska mržnja prema Milu Đukanoviću, koja je ujedinila sve njegove protivnike, uprkos nemjerljivim međusobnim političkim razlikama. Sa druge strane, opasni hibridni rat koji je mjesecima unazad vođen, korišćenjem apsolutno svih raspoloživih sredstava, pokazao se veoma uspješnim.
Rusko-srpska medijska i ideološka propagandna mašinerija, snažno podržana djelovanjem Srpske pravoslavne crkve i aktivnostima obavještajnih struktura koje su blisko povezane sa crnogorskom Vladom, odradila je vrhunski posao. Cilj je ostvaren – Đukanović je poražen, a rusko-srpske strukture će, nakon 21. maja dana zvanične inauguracije Jakova Milatovića, preuzeti apsolutnu kontrolu nad svim crnogorskim institucijama.
Da se vratimo na mržnju prema Đukanoviću, iskazanu i kroz glasove dijela suverenističkih birača i to je ključni, zabrinjavajući indikator, koji ne budi nadu u nešto pozitivniji ishod parlamentarnih izbora.
Evo – Milo je finalno poražen i šta ćemo sad?
Čini se da su ovakvim ishodom zadovoljni i oni osiromašeni i ugnjetavani i razočarani suverenistički birači. To je već neprirodan mozaik, ili ipak nije, jer je, još jednom, nastupilo pomirenje. A hoće li se i kako suverenisti miriti sa promjenom državnih simbola, referendumima o svemu što ucjenjivači iz Demokratskog fronta budu tražili, bankrotom zemlje kad populistički krediti stignu na naplatu, zamjenom Milovih partijskih vojnika duplo gorim korupcionašima i pripadnicima kriminogenih struktura, te bolnim shvatanjem da predsjednik, uprkos obećanjima ne povećava plate?
E tada će se svi praviti da su bili veliki borci za Crnu Goru, jer je bilo važno samo da se Milovim lažima stane na kraj. Populističke laži su, ipak mnogo slađe, toliko da faktički i ne osjetite kojom vas brzinom takve zablude vode u bespovratnu propast.
Gomila koja je po difoltu uvijek iznad situacije, rekla bi da su ekonomske teme konačno nadvladale podjele. Niti je na ovim izborima poražen konkretno Milo Đukanović, niti su ekonomske teme nadvladale identitetske. Poražena je ideja suverene i nezavisne države, bez ispaljenog metka.
A nije ni pobijedio Jakov Milatović, već njegovi finansijeri i njihove pogubne nacionalističke politike, upravo one od kojih smo bježali stvaranjem nezavisne države.
Odnosi sa zemljama regiona
Iako se često mogu čuti stavovi da se Jakov Milatović nije jasno odredio prema ključnim pitanjima koja definišu dalji strateški pravac zemlje i regionalne odnose, analiza njegovih političkih poruka govori nešto sasvim drugačije.
U sinoćnjem govoru, Milatović je, između ostalog, kazao da Crna Gora nikada više neće imati trzavice u odnosima sa zemljama regiona, čime je, sasvim izvjesno, aludirao na Srbiju, budući da Crna Gora sa ostalim zemljama regiona gaji izuzetne dobrosusjedske odnose.
Takođe, Milatović je, odgovarajući na pitanja o ulasku Crne Gore u Otvoreni Balkan, pokušao regionalne integracije predstaviti kao preduslov za evropske, dajući na prvi pogled indirektnu, a zapravo suštinsku prednost Otvorenom Balkanu u odnosu na inicijative poput Berlinskog procesa i CEFTA-e.
Tokom posljednje predsjedničke debate, nakon konstatacije Đukanovića da Milatović uživa podršku kreatora srpskog sveta, odgovor Milatovića bio je krajnje neprimjeren, a prošao je, što bi se reklo, ispod radara.
“Vi ste gospodine Đukanoviću, tokom svoje političke karijere bili dio različitih svjetova. Prvo ste bili dio Miloševićevog, zatim Šešeljevog, pa onda Tuđmanovog svijeta. Pa ste onda bili dio Alijinog svijeta, da biste kasnije postali dio kosovskog svijeta, a zatim i ruskog, dovodeći brojne ruske investitore u Crnu Goru”.
Ne postoji bolji primjer koji oslikava štetnost Milatovićevog budućeg djelovanja ne samo za Crnu Goru, već i za čitav region. Istina, Milatović je tokom debate pokazao nedostatak elementarnog poznavanja istorijskih činjenica.
Međutim, u ovom slučaju, radi se o prihvatanju istorijskog revizionizma nametnutog od strane Milatovićevih ideologa. Bilo bi interesantno čuti Milatovićevo objašnjenje kakvi su to svjetovi o kojima je govorio, izjednačavajući kreatore rata sa borcima za mir, žrtve sa ratnim zločincima. A Milatović dobro zna da sukobe na Balkanu nijesu izazvali crnogorski i bošnjački, već srpski i hrvatski nacionalizmi i da genocidne politike ne mogu stati u istu političku i istorijsku ravan sa onim državničkim koje su se protiv genocida borile i čiji su nosioci uspjeli da zaustave balkansko krvoproliće i sačuvaju kakav – takav mir na ovim prostorima.
A čestitke Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, ukazuju na formalizovanje zakulisne višemjesečne saradnje.
Danas u većini zemalja zapadnog Balkana imamo predsjednike sa gotovo identičnim stavovima o genocidu i njegovim počiniocima, što izaziva opravdanu bojazan da nas ne očekuje perspektivna budućnost, dodatno zbog činjenice da upravo prevarne centrističke politike uživaju veliku podršku zapadnih i evropskih krugova, koji su smjene vlasti u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini podržali pod izgovorom dužine vladanja, ne vodeći računa o posljedicama takvog stava po dugoročnu perspektivu zapadnog Balkana. suprotno navedenim primjerima, antizapadnoj i proruskoj vlasti u Srbiji daje se beskonačan manevarski prostor, koji danas rezultira kontrolom političkih procesa u gotovo čitavom regionu.
Kako reče Dritan Abazović koji je svoj počasni krug uspješno istrčao ‘Misija je završena’. Sada na scenu stupa mnogo opasniji igrač, čijem je radu u službi Vučića i Putina članstvo Crne Gore u NATO alijansi jedina prepreka i jedini garant djelimične stabilnosti zemlje.
Parlamentarni izbori drugo, odlučujuće poluvrijeme
Crnu Goru 11. juna očekuju prijevremeni parlamentarni izbori, koji će, izvjesno, odrediti dalju sudbinu zemlje.
Suverenističke partije će morati da u narednih dva mjeseca partijske politike pokušaju promijeniti iz korijena, što uključuje i promjene rukovodstva, te dovođenje novih ljudi, koji bi, eventualno mogli privući birače. Izostanak cjelovite i jasne strategije, uz nesumnjivi dodatni rast podrške pokretu Evropa sad, i još snažniji uticaj Srpske pravoslavne crkve koja sada postaje politički sudionnik u punom smislu, bez ograničenja, mogao bi označiti potpuni krah procrnogorske politike.
Institucija predsjednika je u prethodnom periodu bila jedina brana nezakonitom i neustavnom ponašanju aktuelne vlasti, a u narednom periodu bi to morala biti stabilna Vlada sastavljena od procrnogorskih partija. U suprotnom, poraz nezavisne i suverene Crne Gore, u sportskim žargonom rečeno drugom poluvremenu, bit će bolan i označiće snažan negativan zaokret državne politike, na duge staze.
Iako je, nažalost, scenario jačanja kleronacionalističkih struktura mnogo realniji, na parlamentarne izbore ipak treba gledati kao na novu šansu za vraćanje na davno izgubljeni kolosjek. Ako Crna Gora u tome ne uspije, promjenom granica i mogućom revizijom Ustava, postaće formalno nezavisna, a suštinski zavisna zemlja. I tu je kraj snovima o Evropskoj uniji i jačanju saradnje sa evropskim i zapadnim diplomatskim mrežama, makar u narednih pet do deset godina.
