Otkako je kročio na teritoriju Bosne i Hercegovine Christian Schmidt je u žiži javnosti, ali u najvećem dijelu s negativnim konotacijama. Čak i onda kada je radio zadaću definiranu mandatom, Schmidtu se nije moglo vjerovati, jer je i taj dio obavljao polovično i ostavljao nedovršeno, poput slučaja sa Zakonom o nepokretnostima Rs.
No, političko djelovanje mimo mandata učinilo je Schmidta i generatorom kriza i vjerovatno najomraženijim visokim predstavnikom od svih. I to na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.
Političko vodstvo bh. Srba ga ne voli i ne priznaje, za njih je nelegitimni faktor koji destabilizira entitet Republiku srpsku. Hrvatima je nametnutim oktobarskim odlukama donio mnogo toga, ali čak i oni ga ne vole, jer im nije ispunio sve preduslove potrebne da steknu virtualni entitet.
Bošnjacima je definitivno omražen, jer umjesto čuvanja Dejtona i ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, Schmidt je pod patronatom dijela međunarodne zajednice, nametnuo antidržavna i anticivilizacijska rješenja. Zbog takvih rješenja na njega su ogorčeni i oni ostali, izvan etničkih krugova, Bosanci i Hercegovci, jer su očekivali da će Nijemac na čelu OHR-a forsirati presude Evropskog suda za ljudska prava kojima bi i Bosanci i Hercegovci imali neka prava u Bosni i Hercegovini.
Christian Schmidt je zapravo umjesto izdizanja iznad političkih kriza koje podrivaju Bosnu i Hercegovinu, upao u sivilo opozitnih etničkih zahtjeva i postao kreator kriza bosanskohercegovačke države.
Svima je dobro znano da je blizak sa Hrvatskom demokratskom zajednicom, vrhom Republike Hrvatske, te da se s njima susreo i prije dolaska. Blizak je i sa HDZ-om Bosne i Hercegovine, Rusima, Srbima… Dakle, sa svim faktorima destabiliziranja naše države. I u tome zapravo i leži razlog zašto je umjesto rješenja Schmidt postao problem.
Postao je opasna reinkarnacija secesionista, i onih koji ga priznaju i onih kojima je nelegitiman. Svojim nedjelovanjem doprinio je da i prozapadni dio javnosti prestane vjerovati u dobre namjere zapadnih politika, što je posljedično izazvalo sumnju i u evropski put i u političku orijentaciju Bosne i Hercegovine.
Otkako je došao, a za koji mjesec napunit će dvije godine mandata, Schmidt se ponašao kao vazal koji treba da eutanazira svaki oblik patriotizma i državoljubivosti u Sarajevu, kako bi po zamisli njegovih naredbodavaca o prihvaćanju izlaska iz zamrznutog konflikta u realitet faktičke podijeljenosti države, bio prihvaćen tamo gdje se nekada nije ni smjelo o tome govoriti.
Očigledno je da Schmidtova uloga, ma koliko lažno najavljivana, nije bila da okonča dejtonsku fazu Bosne i Hercegovine, te da je pripremi za evropsku, odnosno briselsku fazu.
Jer, da je to bio plan, ne bi se Schmidt fokusirao na američko – britansko disciplinovanje državoljubivih Bošnjaka, Hrvata i Srba, odnosno Bosanca i Hercegovaca, već bi bonsku šibu usmjerio na opasne mostarsko – banjalučke težnje ka secesiji.
Zahvaljujući takvom Schmidtovom djelovanju situacija u Bosni i Hercegovini je eskalirala u toj mjeri da se skoro na sedmičnom nivou sastaje sa komandantima EUFOR-a, da oni redovno izlaze na bh. ulice, a i Schmidt i EUFOR sve pravdaju sigurnosnom situacijom.
Nije ta sigurnosna situacija ni prije dolaska Schmidta bila idealna, ali je bila daleko od današnje ustalasanosti. Jasno je dakle, da je Schmidt svojim djelovanjem na mirnom i nedjelovanjem na treskavom tlu, izazvao talasanje do te mjere da je sada u Bosni i Hercegovini ugrožena sigurnosna situacija. A svaka eskalacija nesigurnosti neminovno će dovesti do gašenja Dejtona. Ono što dolazi poslije je neizvjesnost i nepredvidivost razvoja situacije.
Dakle, u pokušaju da disciplinuje građane odane Bosni i Hercegovini, te omogući trajnu političku moć prijateljima, Schmidt nas je doveo u predratno stanje, a Dejton pred gašenje. Apsolutno sve suprotno mandatu koji mu je povjeren.
Zbog svega navedenog, svako novo manipulisanje ustavima, Izbornim zakonom i pravilima za uspostavljanje vlasti, Christian Schmidt će vatru politi benzinom i žarište pretvoriti u vatrenu stihiju. Jer, gušiti jedini društveno – politički front koji se i prije i tokom i poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu borio za ovu državu znači gušiti u razbijati Bosnu i Hercegovinu. A to nije prošlo Slobodanu Miloševiću, Schmidtovom drugu Franji Tuđmanu, njihovim svjetskim saveznicima, pa neće ni Schmidtu.
Svaki sljedeći korak sličan onom iz oktobra 2022. godine je korak bliže sukobima. I u to ni OHR ni Schmidt n njegovi naredbodavci ne trebaju imati sumnje. Jer, jedino što je u ovoj Bosni i Hercegovini jeste nesumnjivo je odlučnost građana koji BiH vole da je i brane.
Schmidt tako, kao neko ko treba da štiti sve civilne aspekte mirovnog sporazuma vrlo lako može postati reinkarnacija Latasa (jer koliko vidim voli otići i u Ankaru po savjete), Miloševića (ni Beograd mu nije mrzak), Tuđmana (u Zagrebu je domaći)…
Odnosno, visoki predstavnik Christian Schmidt ukoliko nastavi kontinuitet svog djelovanja bit će vrlo blizu da postane kopija Milorada Dodika na Miljacki. Ono što radi Dodik i ono što (ne)radi Schmidt uveliko se poklapa i preklapa.
Iz tog razloga više skoro i nema sumnje u njegove namjere. Ima iščekivanja i svojevrsnih najava novog plamena na evropskom kontinentu. I zato bi Evropljani umjesto kukumakanja i nebitnih rezolucija trebali razmisliti o uskraćivanju podrške Schmidtu, jer plamen na Starom kontinentu neće opeći ni Washington ni London, ali Evropljane od Ljubljane do Pariza i Madrida itekako hoće! Zato zaustavite Schmidta, dva Dodika u malom prostoru su garant sukoba. Jedan mora otići. Vi proberite!
