Neka dođe Dario Kordić u Sarajevo i kaže da ima ozbiljnu investiciju u ponudi, mi ćemo ustati, nakloniti mu se i reći “šefe, ti si ovdje glavni”. Otprilike je ovako jedan od lidera trokrake sarajevske koalicije Edin Forto (Naša stranka) poručio dokazanim neprijateljima Bosne i Hercegovine u vjeri kako će u njihova srca vratiti nadu i ljubav prema državi. I sve to na Dan državnosti Bosne i Hercegovine, 2021. godine. I uveliko je Fortina poruka dokaz da stranke tročlane koalicije, koje pokušavaju ovladati Bosnom i Hercegovinom ne poznaju dovoljno ovu zemlju. A još je gore što sve poprilično liči na svjesno zanemarivanje realnog stanja i viđenje ružičastim očima.
Jer, ratni zločinci prilično su uvažene osobe unutar hrvatske, odnosno srpske većine. Zločine su počinili u pokušaju cijepanja Bosne i Hercegovine i nekako je baš teško povjerovati da će im Forto uliti nadu u Bosnu i Hercegovinu. Tu nadu Forto je zamalo ubio i kod onih koji su BiH branili u najtežim uvjetima – pripadnika Armije RBiH, nazvavši ih svojevremeno seljacima.
Ponavljanje ukazuje da Fortine izjave nisu ni eksces ni nespretne, već u mnogome proizilaze iz političke ideje stranke koju vodi. A, tačnost jedne stare narodne, s kim si takav si, pokazao je sinoć u emisiji Polis Televizije Sarajevo predsjednik Socijaldemokratske partije BiH Nermin Nikšić.
Jer, kao što je predsjednik Naroda i pravde Elmedin Konaković svojevremeno pravdao “nespretnošću izjave”, Nikšić je sinoć izjavu predsjednice FBiH Lidije Bradara (HDZ) da je njen prijatelj Dario Kordić odslužio kaznu i da više nije ratni zločinac, nazvao nespretnom.
Šta ima nespretno u činjenici da se neko hvali prijateljstvom s ratnim zločincem i iznosi budalaštine kako se nakon odsluženja kazne postaje bivši ratni zločinac, to valjda samo Nermin Nikšić može razjasniti, ali tek onda kada je u stanju poredati nekoliko rečenica koje imaju smisao.
A besmisao sinoćnjeg javnog nastupa zaokružen je rečenicama: “Priča o tome jel’ bio genocid, jel se neko odriče, ne odriče, to su činjenice presuđene u Hagu: Bilo bi nam svima puno lakše, da ostavimo to iza sebe, da se svi jedni drugima izvinemo i kažemo ono što je bilo bili su zločini, izvinjavamo se. Nemamo vladu da se bavi ozbiljnim pitanjima, a iscrpljivat ćemo se ovim temama koje su potpuno besmislene, koje ne utiču ni na šta”.
Nespretnost? Prije bih rekao neznanje i potpuna pogubljenost nekog kome se u trenutku učinilo da političke odnose drži u svojim rukama i da će zasjesti na čelo entiteta. A onda je, istina nakon dugo vremena, shvatio da se sve srušilo kao kula od karata. Svhatio je ili možda nije, jer očito je da se još koprca uhvaćen u mrežu suprotnosti – SDP-ovih mogućnosti i ambicija.
Ali, to ne može i nije opravdanje da predsjednik stranke koja se busa u građanska prsa kaže da je priča o genocidu besmislena priča. I sve to u trenutku dok sa navijačkih i političkih tribina regionom odjekuje “Mladiću moj, problem je tvoj što si srpski heroj”. Dok se Bradara i njen šef Dragan Čović druže i grle s Kordićem, dok institucije entiteta Rs na temeljima tog genocida pokušavaju oteti imovinu države Bosne i Hercegovine.
Zapravo, najgore je što Nikšić besmislenim smatra pričati o genocidu u trenutku dok se žrtve trude odbraniti presude međunarodnih sudova u kojima je nedovsmisleno dokazano i ko je i s kojom namjerom počinio genocid. A, Nikšiću je to besmisleno.
I još bi se izvinjavao! U ime koga Nermine? Ko je to ovlastio Nermina Nikšića da u javnom prostoru nudi izvinjenje u ime Bošnjaka ili bosanskih snaga? Uvjeren sam da većina članova SDP-a s gorčinom sluša ono što govori predsjednik partije, jer mu niko nije dao mandat da se ovako ponaša.
A, potpuno sam siguran da mu niti jedan Bošnjak, Bosanac i Hercegovac, nije dao pravo, ovlasti, da se izvinjava u njihovo ime.
I na kraju za šta bi se to izvinjavao Nermin Nikšić?
Za činjenicu da su za račun hegemonističkih težnji Srbije masovno ubijani Bošnjaci, odnosno muslimani i da su etnički očišćeni sa zamišljenog prostora velike Srbije? Za presude kojima je potvrđen udruženi zločinački poduhvat Hrvatske s ciljem etničkog čišćenja s prostora koji je projektovan da bude dio velike Hrvatske? Za masovna silovanja?
Je li to besmislena stvar za koju se treba izvininiti i prepustititi je zubu vremena, odnosno zaboravu?
Je li Nermine i je li Nikšiću?
