Prije nekih desetak dana moj kolega Josip Dujmović dosta oštro i sa puno gorčine je pisao o najavljenoj regionalnoj dodjeli nagrada „Mac“. Kontam ja možda Josip pretjeruje, možda to i ne bude tako strašno. I prilično dobronamjerno odlučim da pogledam šta su to pripremili. Nije Josip bio u pravu. Nije to bilo baš tako loše. Bilo je još i gore.
Svaki put kad se suočim sa nekom ovakvom papazjanijom od manifestacije naljutim se na Balaševića. Što je baš on morao prvi da osmisli farzu „parada pijanstva i kiča“? Baš bi savršeno legla da bi se do kraja definisala ova dodjela. Kič u njegovom najgorem obliku. Prošlog ljeta sam bio na ljetovanju u Turskoj i sve je bilo fino i krasno, ali sam izbjegavao lift. Prvi dan, kad nisam znao šta me čeka u liftu ušao sam tamo i suočio se sa ogromnim ogledalom u okviru od lažnog zlata. Nije to ni pozlata. To je nekakav gips premazan žutom bojom i sav u nekakvim viticama koje su se već pomalo odlomile pa proviruje isti taj gips. Baš sam se ružno osjećao. E, nekako slično sam se osjećao i kada sam gledao ovo, kako god mi to nazvali.
Najgore je od svega što sve ovo organizuju ljudi koji ne vole muziku. Ljudi koji jedino gledaju da li u nečemu postoji potencijal da se zaradi ili ne. Za takve ljude je svaka umjetnost samo smetnja. Kakva umjetnost, brate, pjesma treba da bude proizvod. Za njih je nečija bol pretvorena u industriju i samim time otišla beskrajno daleko od moje zone interesovanja.
A i izgleda da je muzika bila u drugom planu. Više je to bila modna pista nego muzička scena. A i voditelji su se ponajviše fokusirali na to šta je ko obukao. Neka u kostimu spermatozoida nabraja svoja remek djela. Bolje da im ne čujete nazive. Pitam se šta bi im ja mogao odgovoriti na takva nebulozna pitanja o tome ko me oblačio, kako i zašto. Šta da im kažem, da mi je nokat na palcu lijeve noge zapeo za gaće kad sam ih jutros oblačio. Mislim, to je baš priča za ovaj nivo manifestacije, ali ipak neka hvala.
Sve je na kraju ispalo kao neki neuspjeli plod neprirodne ljubavi između splava, modne revije i seoske priredbe koja glumi glamur. I svi su bili izvještačeni i lažno nasmijani. Svi kao vole jedni druge i svi foliraju da su iznenađeni kad dobiju nagrade. Kako da ne. Nagrade su dobili očito oni koji su bili spremni da dođu i svojim nastupom pomognu organizatoru da napuni džepove. Svoje džepove da ne bude zabune.
Vrh gadosti bila je dodjela nagrada u kategoriji pop alternative. Pop i alternativa su dva suprotsvaljena pojma sama po sebi. Što bi se reklo oksimoron. Samo što je okismoron stilska figura i nekad i ima razloga da se upotrijebi. Plašim se da je ovdje u pitanju bio obični moron. Bez ikakvog prefiksa.
Ali kad malo razmislim sve je bilo očekivano i u skladu sa imenom. Tepali su stalno ovoj dodjeli akronimom „Mek“. Sto posto. I jeste djelovalo kao ocvali švaler u svilenom bade mantilu koji obećava mladoj ljepotici nezaboravan seks, a ona na kraju utvrdi da je u pitanju – mek. Jedna je ipak izjavila da je tu isključivo zbog meka i da će uvijek doći zbog meka. O ukusima ne vrijedi raspravljati.
Nešto me posebno zaboljelo u cijeloj ovoj priči. To što je za područje Bosne i Hercegovine ovu jeftinu zabavu, koja je očajnički pokušavala da djeluje skupo, prenosio BHT1. Tako se gubi dostojanstvo. Jeste ovo prenošeno u svim zemljama Regiona, od Slovenije do Makedonije. Ali samo je kod nas to radio Javni servis. U drugim zemljama su to radile neke privatne medijske kuće. Kako i priliči.
Uopšte ne bih komentarisao dobitnike nagrada. Kada bih to sebi dozvolio dao bih ovom teferiču legitimitet koji mu, ni po čemu ne pripada. Čak i bitna imena u ovom kontekstu postala su nebitna. Ipak bih izdvojio Konstraktu koja je jedina pošteno rekla da su tu da ispune ugovornu obavezu. Ko hoće – shvatiće.
I na kraju najbolji komentar ovogodišnje dodjele muzičkih nagrada dala je sama voditeljica kada je u odjavi rekla da ste i vi zaslužili ono što ste dobili. I jeste.
