Nakon održanih protesta pozicije tj. pristalica Milorada Dodika u Banjoj Luci povodom izbornih prevara i krađa koje su konstatovane (prilikom brojanja glasova za predsjednika i podpredsjednika manjeg bh entiteta) od starne CIK-a, Dodik je izajvio. “Ići ćemo sigurno, ali jednog dana odnijet ćemo 49 posto (teritorija) BiH. A kada ćemo otići…
Da malo podsjetimo Dodika na stvarne činjenice koje su se desile u ne tako dalekoj prošlosti, a koje su dovele do raspada (disolucije) SFRJ, i mišljenja nadležnih međunarodnih institucija o tom pitanju devedesetih godina prošlog vijeka.
Nakon što je svih dvanaest država članica Europske Zajednice na izvanrednom ministarskom sastanku održanom u Briselu 27. avgusta 1991. godine usvojilo „Deklaraciju o Jugoslaviji“, ista je hitno upućena Predsjedništvu i Saveznoj vladi SFRJ u Beogradu kao i predsjednicima svih republika tadašnje Jugoslavije, uz poziv na sudjelovanje u radu Konferencije pod predsjedanjem lorda Carringtona.
Na pomenutom sastanku Vijeća ministara EZ ustanovljena je Arbitražna komisija u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji, poznatija kao Badinterova komisija, prema svom predsjedniku, francuskom pravniku Robertu Badinteru, čiji je zadatak bio da rješavanjem spornih pravnih pitanja pospješi mirno rješavanje krize u bivšoj Jugoslaviji. Nalazi, zaključci i preporuke ove Komisije, postali su osnova za internacionalno priznanje subjektiviteta i nezavisnosti pojedinih republika koje su to tražile i koje su zadovoljile tražene uslove.
U decembru 1991, nakon što je EU konstantovala raspad Jugoslavije (prema mišljenju br. 1 Badinterove komisije) u Srbiji su to doživjeli kao ultimatum, i zatraženo je od lorda Caringtona dodatno mišljenje. Tako je 20. decembra 1991. godine lord Carrington zatražio mišljenje Badinterove komisije, ima li srpski narod kao konstitutivni narod Jugoslavije, pravo na samoopredeljenje i da li su unutrašnje granice između Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine u okviru internacionalnog prava. Badintereva komisija je odgovorila, da Srbi imaju pravo na identitet, ali ne i pravo na samoopredeljenje i otcepljenje, jer u skladu sa ustavom SFRJ iz 1974 nosioci suvereniteta nisu narodi, nego republike, koje se u vrijeme raspada države mogu da odvoje po načelu “uti possidetis” od savezne države.
Evropska zajednica, uvidjevši da je “obmanuta” i ovim “planom” poseže za “novim odgovorom” na sastanku u Briselu 15. i 17. decembra 1991. godine na kojem se usvajaju dva nova dokumenta: Deklaracija o Jugoslaviji i Deklaracija o kriterijumima za priznavanje novih država u istočnoj Evropi i Sovjetskom savezu. Ovoj potez Evropske zajednice je bio novi i kvalitativan iskorak kojim je poslala nedvosmislenu poruku svijetu da će istrajati u rješavanju Jugoslovenske krize.
Doneseni dokumenti su omogućili bivšim republikama SFRJ da Aplikacije o priznavanju nezavisnosti dostave do 23. decembrom 1991. godine, a Arbitražna komisija je trebala donijeti odluke do 15. januara 1992. godine. S tim u vezi „Vlada BiH je 20. decembra 1991. godine donijela Odluku o priznavanju državnosti, odnosno nezavisnosti BiH. U Odluci se izražava želja da se BiH prizna „kao nezavisna država“ i da BiH „prihvata sve obaveze“ sadržane u Smjernicama.
Obzirom da se rukovodstvo bosanskih Srba nije složilo sa navedenim zahtjevima, proveden je 10. novembra 1991. godine plebiscit za „zajedničku jugoslovensku državu“, a 21. decembra 1991. godine „Skupština srpskog naroda u BiH“ izglasala je rezoluciju o formiranju „Srpeke Republike BiH“ ukoliko muslimanske i hrvatske zajednice odluče da napuste jugoslovensku zajednicu. S tim u vezi 09. januara 1992. godine „Skupština srpskog naroda u BiH“ proglasila je nezavisnost „Srpeke Republike BiH“.
U takvim okolnostima Arbitražana komisija je smatrala da se izražavanje volje stanovništva BiH da se SR BiH konstituiše kao suverena i nezavisna država, treba provjeriti putem referenduma na koji bi bili pozvani da izađu svi građani bez obzira na razlike i da se isti provede pod međunarodnom kontrolom. Slijedeći Mišljenje Arbitražne komisije, Skupština SR BiH je donijela Odluku o raspisivanju Referenduma za 29. februar i 01. mart 1992. godine.
Rezultati glasanja su saopšteni 06. marta 1992. godine. Od ukupnog broja upisanih glasača (3.253.458) na glasanje je izašlo 64,31% (ili 1.989.786) gasača. Od toga je njih 99,44% Bilo „ZA“, dok je „PROTIV“ glasalo 0,29%, dok je nevažećih listića bilo 0,25%. „Nakon objavljivanja rezultata Referenduma, Evropska zajednica je, uz konsultacije sa saveznicima, 6. aprila 1992. godine na sastanku u Luksemburgu donijela jednoglasnu odluku, a na osnovu izražene volje stanovništva putem Referenduma o priznanju Republike Bosne i Hercegovine, kao nezavisne i suverene države. Istovremeno to je bio i način da se potvrdi svrha Referenduma, tj. međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine, kao suverene i samostalne države“
U vezi sa gore navedenim Arbitražna komisija je u svome Mišljenju br. 8 od 4. jula 1992. godine zaključila da je proces raspada SFRJ iz Mišljenje broj 1 sada kompletan i da SFRJ više ne postoji.
Od početka pregovora na Haškoj konferenciji Srbija je prijetila drugim republikama tim arbitražnim postupkom. Njeni predstavnici su bili uvjereni u pravnu zasnovanost njenih zahtjeva. Na početku rada Konferencije o Jugoslaviji u Haagu, ministar vanjskih poslova Srbije Vladislav Jovanović uputio je 4. novembra 1991. sljedeća pitanja predsjedniku Konferencije lordu Carringtonu radi dobivanja “savjetodavnoga mišljenja” Badinterove Arbitražne komisije:
- Ima li srpski narod u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini, kao jedan od konstitutivnih naroda Jugoslavije, pravo na samoopredjeljenje?
- Je li odcjepljenje Slovenije i Hrvatske od Jugoslavije, koje je izvedeno jednostrano i na nasilan način, pravni akt s gledišta Povelje Ujedinjenih naroda i drugih pravno relevantnih instrumenata?
- Jesu li interno zacrtane demarkacione linije između Hrvatske i Srbije, te između Srbije i Bosne i Hercegovine, granice u smislu međunarodnog javnog prava?
U Mišljenju br. 2 od 11. januara 1992. godine ističe se da Opće međunarodno pravo ne poznaje kategoriju “konstitutivnih nacija” u državama. Svi stanovnici neke teritorijalne cjeline jednaki su u pravima i dužnostima prema državi, s tim da prema suvremenom međunarodnom pravu skupine koje čine etničke, vjerske ili jezične zajednice imaju i dopunsko pravo da im bude priznata osobnost, te da uživaju posebna prava kako bi očuvali svoju osobnost.
Rezultati referenduma glasača i parlamentarne rezolucije o suverenosti i samostalnosti u Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji i Bosni i Hercegovini, od strane međunarodne zajednice shvaćeni su kao legitiman način izražavanja prava na samoodređenje tih “naroda” u teritorijalnom smislu. Kao potvrda navedene konstatacije uslijedila su međunarodna priznanja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije, kao i njihov prijem u Ujedinjene nacije.
U Mišljenju br. 3 od 11. januara 1992. godine Arbitražna komisija je taj posljednji iskaz potvrdila. U tom najznačajnijem Mišljenju ona je potvrdila slijedeća pravna načela: da se vanjske granice moraju poštovati (od svih prije postojećih susjednih država); da u nedostatku drukčijega slobodno postignutog sporazuma, postojeće granice između republika postaju zaštićene međunarodnim pravom; nikakve promjene tih granica i crte razgraničenja postignute silom nemaju pravni učinak.
Neophodno je istaknuti da je Savezna Republika Jugoslavija (SRJ), tj. Srbija i Crna Gora, nakon svih nepotrebnih sukoba priznala države sljednice bivše SFRJ u njihovim postojećim granicama. Prava etničkih Srba i drugih zajednica u tim novim državama priznata su i zajamčena u skladu s Mišljenjem br. 2 Arbitražne komisije. Nakon što je „pao“ Slobodan Milošević 5. oktobra 2000. godine, SRJ se odrekla i prijašnjega zahtjeva za kontinuitetom s bivšom SFRJ u umanjenim granicama. „Potom je kao nova država, jednaka u pravima i dužnostima s ostalim državama sljednicama, primljena u UN i druge međunarodne organizacije, uključujući Vijeće Europe. Ta je zemlja, dakle, na kraju ipak prihvatila sva rješenja iz mišljenja Arbitražne komisije zasnovana na općem međunarodnom pravu“.
Iz gore navedenog vidljivo je na koji je način nastala tvorevina Republika Srpska, koja je u Dejtonu 1995. godine nagrađena za genocid i zločine počinjene nad Muslimanima,Hrvatima i drugim ne spskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini u periodu 1992-1995. Dakle, Dodik može otići iz BiH samo sa koferima u neku drugu zemlju, bez da može ponijeti dio teritorije suverene i nezavisne BiH. Da bi neko uzeo dio nečega, morao je da u tu cjelinu donese toliko, RS je vještačka tvorevina nastala u međunarodno priznatim granicama BiH i tu će i ostati. Svidjelo se to nekome ili ne.
za boljatuzla.ba piše doc.dr za Međunarodno javno pravo i Međunarodne odnose – Izudin Šarić
