Svrha drame u ljubavnim odnosima
(Jelena Karleuša i Duško Tošić)
U posljednje vrijeme svjedočimo pravoj drami u braku Jelene Karleuše i njenog muža Duška.
Jelena je žrtva njegovog “nasilnog” ponašanja, a on pravi progonilac i nasilnik. Jer, uloga žrtve ne bi mogla opstati bez progonioca. Spasioci su konzumenti društvenih mreža, pa osuđuju nasilnika. Neki osuđuju i žrtvu, ali takvi su rijetki.
Međutim, drama ne bi bila drama da se uloge ne mijenjaju, pa Duško postaje spasilac i svojoj dragoj, koja ga je prijavila policiji i zabranila prilaz, poklonio 3333 ruže za Valentinovo. Kako divno. On je spasilac njihove “ljubavi”.
Kakva ljubav! I, kakva drama?
A čemu služi drama u ljubavnim odnosima?
Zamislite dramu u kojoj su glavni glumci muž i žena i u kojoj je žena žrtva, a muž spasilac. I tako drama traje jedno izvjesno vrijeme, a onda dolazi do raspleta i uloge se mijenjaju.
U ovoj drami žena voli bezgranično svog muža, prije nekoliko godina, dok su još bili u vezi, oprostila mu je i prevaru. Čak je slušala njegove žalopojke, jer se on bio zaljubio. Tako je on odlučio da ju oženi, pa, iako ju nikad nije volio pretjerano, činila mu se savršenom ženom za brak. I prevaru mu je oprostila. Ali…
U braku su deset godina, imaju dvoje djece i, naizgled, miran život. Međutim, miran život pretvara se u pakao. Ako on zakasni samo minut kući. Odmah ga zove i pita šta se dešava. Jednom je s kolegama otišao na pivu, a telefon mu se isključio:
Kad sam došao kući, zatekao sam hitnu ispred, a tamo, doktori joj mjere tlak i priključuju infuziju. Kolabirala je, jer joj se nisam javio. Mislila je da sam imao saobraćnu nesreću ili ko zna što. Kaže da ne bi mogla živjeti bez mene. Da se meni nešto desi, veli da bi se ubila. Sad bih se i ja ubio što sam je oženio. Ne mogu više to podnijeti.
Muž igra ulogu spasioca, u početku je tješi, kaže da je voli puno, a kada se ona smiri, igra ulogu žrtve, počinje da plače i da je moli da ga ne sekira više. On ima dobru namjeru, ali i put u pakao popločan je dobrim namjerama. Njegova žena je kraljica drame, jer da bi se došlo do dramskog zapleta neophodne su tri uloge: progonilac, žrtva i spasilac, poznati kao Karpmanov trokut.
Ona izigrava žrtvu jer se „brine“ za njega, a poslije ga proganja zoveći ga neprestano, sve dok se on ne javi.
Dakle, drama počinje kad on zakasni kući. Do tada mirna, žena naglo mijenja izraz raspoloženja, jer on kasni nekoliko minuta. Brine se da nije imao saobraćajnu nesreću i postavlja se u ulogu žrtve. (Ona je tu uvijek za njega, a on ne može da se javi da će zakasniti.)
On tada prihvata ulogu spasioca, tješi je, govori da je sve u redu i da je neizmjerno voli. Sada, jedno izvjesno vrijeme, komunikacija se odvija na nivou žrtva – spasilac, jer žrtva dobija priznanje ljubavi i pažnju, a spasilac dobija svoj mir.
Međutim, da bi drama dobila zaplet, neophodno je da neko promijeni ulogu i postane progonilac. Žena se, od žrtve, pretvara u progonioca, jer ga progoni telefonskim pozivima i osjeća zadovoljstvo kad mu iznudi priznanje da ju voli.
Iako, na nesvjesnom nivou zna da ju ne voli. Zato se tako i ponaša. Njegovo priznanje ljubavi prema njoj, za nju je svrha i smisao same drame i za nju, to je konačni cilj. Želi njegovo priznanje ljubavi, jer ne voli samu sebe.
Kada ona promijenu ulogu i kada postane progonilac, ni on više nije spasilac, nego je žrtva. Za njega je žrtva kamen o vratu utopljenika, a taj utopljenik je on. Prigovara joj da ne može otići na pivu niti bilo gdje drugo, da ga ismijavaju, govore o njemu podrugljivo, da je papučar, pi*ka i još kojekakve uvrede i, upravo u ovome je njegova dobit.
Na takav način ju kažnjava, jer smatra da je sebi upropastio život kada se oženio njome, a nema ni grižnju savjesti kada hitna dođe po nju. I drama se nastavlja. Uloge se ponavljaju godinama, a problemi ostaju isti. Do rapleta rijetko kad dolazi.
Protagonisti igraju uloge i mijenjaju ih onako kako koji čin zahtijeva, a krajnji cilj svakog čina je korist. Najčešća korist je bijeg od prave intimnosti i iskazivanja vlastitih prohtjeva i želja, jer osobe znaju godinama živjeti u braku bez prave intimnosti, pa igraju igre i izvlače korist. Na takav način razvijaju ovisnost i zavaravaju se da vole jedno drugo, a zapravo, riječ je o dubokoj uvučenosti u dramu i uloge koje igraju.
- za više tekstova, savjeta, pitanja i odgovora posjetite … https://psihoterapijatuzla.com/
O autorici:
Dr. sc. Vahida Djedović, psihoterapeutkinja sa dvadestogodišnjim iskustvom u radu s klničkim pacijentima. Obrazovala se na Institutu za grupnu analizu na Klinici za psihollošku medicinu, pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirala je na odnosu kreativnosti i emocija, sa posebnim akcentom na sreći, nadi i optimizmu. Ima vlastito savjetovalište.
