Tuzla

SJEĆANJE: Stanko Petrović – Zašto je Mufo bio najbolji!?

Mustafa Mufo Hadžiefendić je bio jedan od članova prve postave tuzlanskog Vokalno instrumentalnog sastava “Terusi”. O “Terusima” su mnogi pisali, među njima i uvaženi Dragutin Matošević, inače, dobar poznavatelj muzičkih prilika u Tuzli, ali i sa prostora bivše države.
Dakle, nije mi cilj da u ovoj priči pišem o nečemu o čemu je već pisano, nego želim da iz nekog drugog ugla ispričam nešto o dobrom muzičaru, a još boljem čovjeku, Mustafi Mufi Hadžiefendiću…
Mufo je svirao sa mnogim muzičkim grupama, a moje prvo sjećanje me vodi u prostor starog Studentskog doma u Tuzli…
Prostor Doma nije bio velik, sa ne baš puno upaljenih sijalica, prostor su ograničavali i noseći stubovi, zidovi “masnom” oker bojom premazani djelovali su depresivno, a uz njih su bile poredane stolice.
To je u stvari bio restoran, pa su se stolovi pomjerali u jedan dio i time oslobađao prostor za igru. Kod orkestra je bila jednostavnija varijanta opreme, ozvučenje jačine nešto do dvjesto vati, sa još jednim pojačalom, tri gitare, dva mikrofona i bubnjevima. A sve je to bilo u skladu sa tim vremenom i mogućnostima…
Moram da kažem da sam još kao dijete sam ili sa drugovima obilazio mjesta gdje su nastupali muzički orkestri, a najčešće su to bile igranke. Gledali smo i cure, ali one su uglavnom gledale starije momke od nas…
Dakle, u suterenu starog studentskog doma bila je igranka. Logično je da je tu bilo najviše studentica i studenata, ali bilo je tu puno i gradske “raje”! Za bubnjevima je sjedio, meni tada još nepoznat lik, a kasnije ću saznati da ga oslovljavaju sa Mufe!
Solo gitaru je svirao Mišo Čoja, za njega sam već čuo, i još dva muzičara, čija imena ovaj put neću spominjati, jer mi je ambicija da ovom pričom stvorim i kod potencijalnog čitatelja utisak sličan mom…
Svirka je počela, prvo se krenulo sa instrumentalnim melodijama, kasnije nekim u to vrijeme već popularnim stranim i domaćim hitovima. Plesalo se, pojedini parovi uz “stiskavac”, neke djevojke su plesale same, bilo i “đuskanja”, jedan broj prisutnih među njima i ja, gledao je kako muzičari sviraju…
Nakon muzičke pauze, a u to vrijeme na igrankama su pravljene pauze, Mufe je uzeo mikrofon i krećući se onoliko koliko je kabal od mikrofona dozvoljavao, ušao među plesače i zapjevao pjesmu “Bila je tako lijepa”, zatim, “Sve moje jeseni su tužne”, pa i još neke druge…Taj prvi “susret” je na mene ostavio pozitivne utiske, a evo, kao što vidite sjećanja o tome su mi i danas prisutna. Moram reći da je to bilo jako lijepo i da je njegovo pjevanje samo upotpunilo ukupno dojam o njemu…
Inače, Mustafa Mufo Hadžiefendić pripadao je nešto starijoj generaciji tuzlanskih muzičara, ali je kao vrlo mlad počeo se time baviti. I on je učio od starijih, puno je vježbao, a što je najvažnije njegova privrženost udaraljkama, odnosno bubnjevima, bila je evidentna. U svojim nastupima imao je svoje solo dionice, što je redovno bilo propračeno aplauzima prisutnih. Oprobavao se on u raznim muzičkim pravcima, i sve mu je to dobro išlo. Kada su u nekom periodu krajem sedamdesetih igranke “ispale” iz mode, Mufo je prestao aktivno svirati, s tim što je povremeno nastupao sa orkestrom koji je pratio pjevača Muhameda Mujkanovića. Jednom prilikom mi je rekao da samo povremeno održava formu…
Prije nekih desetak godina bilo sam sudionik organizacije nastupa “Sonora” na platou ispred Centra “Mejdan”, gdje je naravno nastupio i Mufo. Nešto prije toga ta grupa je obnovila rad, sa ambicijom povremenih nastupa. Nažalost, poslije toga Mufo je imao još svega nekoliko “svirki”, a na posljednjoj od tih, prestalo je kucati njegovo srce… (15.10.2009 godine)
Dakle, zadnje životne trenutke proveo je sa svojim bubnjevima koji su mu, osim obitelji, i najviše u životu značili…
Mufo je sviranjem u tuzlanskim orkestrima, zajedno sa Sašom Miokovićem, Zoranom Pakijem, Batom Kostićem, Jusufom Šehovićem, i mnogim drugim, obilježio jedno vrijeme, a u naša sjećanje unio nezaboravne trenutke.
Svirao je on vrlo kvalitetno i usnu harmoniku, uz to, pratio je razne muzičke trendove, a da “jabuka ne pada daleko od stabla” potvrđuje činjenica je i njegov sin Mirsad naslijedio očev talenat, i da i on već dugo godina svira i “čvrsto” drži udaraljke njegovih bubnjeva.
Uz povremene nastupe i on se dokazuje kao dobar poznavalac raznih muzičkih pravaca, ali njegova glavno opredjeljenje je ipak likovna umjetnost, i koliko znam drži vlastitu likovnu galeriju. Mada, i poezija mu nije strana…
Napisao: Stanko Petrović – objavljeno dopuštenjem Mirsada Hadžiefendića
Na vrh