Trajuća ustavna kriza u BiH isprovocirana s povodom izmjena i dopuna Krivičnog zakona o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločina ide svojom, sada već, jasno uočljivom, agendom ostvarivanja željenih ciljeva.
Kreatori krize su u nakani ostvarivanja svojih ciljeva tek iskoristili svakako poželjno i očekivane izmjene Krivičnog zakona. Stvarni ciljevi jesu iznuđivanje i ucjena blokadom radi ishođenja rješavanja statusa cjelokupne državne imovine (javnih dobara i one iz sukcesije) na način projektovan konceptom sastavljene države.
Nije poznato koliko dugo je trajao razgovor predsjednika Ustavnog suda BiH Mate Tadića i visokog predstavnika Christiana Schmidta, ali ne svakako dovoljno dugo da bi Tadić upoznao navodno ‘iznenađenog’ Schmidta i sa načinom nastanka portfolija državne imovine. Moguće slučajno, sam razgovor se događa u trenutku kada HDZ BiH vraća na dnevni red Parlamenta Federacije ranije skinuti prijedlog Zakona o građevinskom zemljištu u FBiH.
Sam prijedlog je povučen sa dnevnog reda Parlamenta od strane predlagača Vlade FBiH uz zakašnjelo prepoznavanje da se državna imovina u raznim modalitetima svog pravnog kontinuiranja, odlukom o usvajanju Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja još od marta 2005. godine nalazi u posebnom statusu i da je direktni i indirektni prenos vlasništva na ovoj imovini suspendovan, a sve moguće pravne radnje kojima bi se to i dogodilo imaju se smatrati pravno ništavnim.
Ostaje za propitivati čudnu, ali i razumljivu, koincidenciju HDZ-ovog pokušaja i najavljenih odluka u Narodnoj skupštini RS-a. Oba imaju isti cilj – staviti van snage Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom i otvoriti prostor za entitetsko i kantonalno pustošenje preostalog dijela državnoga grunta.
Zlurad bi rekao državna zajednica u sudejstvu njenih sastavnica s ciljem desubjektiviziranja imovinsko-pravnog suvereniteta države Bosne i Hercegovine. Da je razgovor Tadić-Schmidt duže trajao vjerovatno bi aktuelni predsjednik Ustavnog suda BIH ‘zbunjenog’ Schmidta upoznao i sa činjenicom da je državna imovina u svom portfoliju dominantno nastala na način suprotan onome kojega štiti Konvencija o ljudskim pravima i građanskim slobodama, a koja je sastavni dio Dejtonskog mirovnog sporazuma i svojom sadržinom nadređena sebi suprotnim odredbama samog Aneksa 4.
Predsjednik Tadić bi mu tada morao objasniti da pravna logika nalaže nužnost prethodnog izdvajanja nacionalizirane imovine u periodu iza 31. 12. 1945. godine kada je u ideološkom ambijentu tadašnjeg sistema pravnim nasiljem iz vlasništva nad svojom imovinom (šumskim, poljoprivrednim zemljištem i drugom imovinom) izvlašteno (oduzimanjem imovine) nemali broj bh. građana.
Predsjednik Tadić bi Schmidtu vjerovatno rekao i da jedino BiH od svih postkomunističkih zemalja još uvijek jedina nije niti donijela zakon o restituciji i denacionalizaciji, te da bi njegovo donošenje i uspostava institucionalnog donošenja okvira za provođenje itekako olakšalo rješavanje prijepornog pitanja države imovine.
Nije se lako složiti sa Tadićevom porukom Schmidtu da se pitanje državne imovine može riješiti, kako on kaže, ‘na razini države donošenjem kratkog zakona o knjiženju državne imovine’. Odluke Ustavnog suda na koje se referira Tadić upućuju na obavezu donošenja zakona o upravljanju i korištenju državne imovine, a što svojom složenošću u slučaju BiH nije tek ‘kratki zakon o knjiženju imovine’.
Neupućen bi ustvrdio da preporuka ‘kratkog zakona o knjiženju imovine’ ide u susret onim rješenjima statusa državne imovine koja bi se mogla operacionalizirati upravo u nakanama što dolaze iz RS-a i onim koje im čine reperski suport a dolaze sa predvidive mostarske adrese HDZ-a.
Nadati se da će Schmidtu neko dati pojašnjenje koje će zatvoriti cijelu sliku o državnoj imovini. Zakon o restituciji i denacionalizaciji se smješta svojom materijom u Poglavlje 23 kandidatskog statusa EU, nije mu moguće izmaći, a neki tvrde da rješenja koja bi on donio u ovom trenutku u BiH očekuje preko 300.000 pravnih sljedbenika onih čija je imovina oduzeta prenosi Patria
