Jučer i danas, na svim portalima je priča o Lipnici.
Vrlo tužna i depresivna.
Gledajući samo taj prilog, a da pri tome niste u Lipnici cijeli svoj život, bilo bi vam zastrašujuće. Baš zastrašujuće.
Ali, nije to sve tako.
Zanima me gdje su pozitivne priče o pozitivnim primjerima Lipnice? Ima ih.
Evo da ne bude neskromno s moje strane, neću svoju porodicu navoditi kao primjer, ali šta je sa jedne generacije mladih ljudi koji imaju formirane porodice, radno sposobnih, neki imaju vlastite firme? Ili visoko obrazovanih koji su tu, rade u Tuzli ili u okolini Tuzle, i još uvijek žive u Lipnici?
Ili grupe mladih roditelja koja je vlastitim snagama i pisanjem projekata uredila igralište u Gornjoj Lipnici?
Ili brojnim projektima koji su realizovani u našoj školi?
Ili o trenerima Krav Maga?
Djece u školi jeste manje, ali ih ipak ima.
Ima i komšija koji su iz gradske sredine tu kod nas, da, u Lipnici, odlučili stvoriti svoj dom. Znači, prodali stanove, kupili zemljište, sagradili kuću, i upisali djecu u našu školu. Nisu ta djeca ostala u gradskim školama, nego su pohađala školu u Lipnici.
Ili, zašto se ne piše o Lipnici kao mjestu u kojem se duplo borite za sve što građaninu Tuzle treba da pripada jer je građanin Tuzle? Zašto su mještani naselja Karinjača, u Srednjoj Lipnici morali sve da plate, put, vodu, uličnu rasvjetu, put prema groblju?
Tema je bezbroj, ali nije svaka tako tužna, crna i depresivna!
Razumijem sve razloge odlaska iz Lipnice, Tuzle, i samim time iz Bosne i Hercegovine. I svako gdje smatra da je bolje, treba da ide.
Ali, i do nas je. Naše nam nekako nije drago.
A Lipnica je naša!
