Načelnik Klinike za plućne bolesti Univerzitetskog kliničkog centra (UKC) Tuzla prof. dr. Suvad Dedić preminuo je krajem marta od posljedica zaraze koronavirusom. Njegova kćerka Azra Dedić, zajedno s ostalim članovima porodica preminulih medicinskih radnika, primila je priznanje UKC-a u znak zahvalanosti za sve ono što je njen otac uradio tokom borbe protiv pandemije.
Na UKC-u Tuzla od posljedica zaraze koronavirusom, preminulo je osam ljekara i dvije medicinske sestre. Specijalista pneumoftiziologije Suvad Dedić bio je na čelu klinike koja se brinula o najtežim slučajevima koronavirusa. Njegova kćerka kaže da je otac “uvijek bio tu za porodicu, kao temelj i kao snaga”.
– Nikada teškoće i opasnosti s kojima se nosio na poslu nije nosio kući, ali znam da je sve dao za svoje pacijente – kaže Azra Dedić.
Moj tata je cijeli svoj život posvetio nauci, medicini i pacijentima, ističe ona, a na kraju je dao i svoj život piše Faktor
– Sjećam se, u svako doba dana i noći njegov telefon bi zvonio. Umoran, slomljen od posla, zvonjava telefona ga budi, a on, kao da nije ni spavao, trezven, uvijek bi imao spreman pravi odgovor, kako nekome pomoći, koji lijek da uzme, gdje da uputi, a znao je i odmah doći da pregleda i vidi šta je u pitanju. Čast mi je sto sam imala ovakvog oca i jako su tužni ovi dani i mjeseci bez mog dragog tate – priča Azra Dedić.
Dodaje da “nema dana da se ne sjeti milog osmijeha, šale, pogleda podrške, mudrih riječi i zagrljaja u teškim trenucima”.
– Za mene je tata još tu. Često mi dođe u san, posebno onda kad je najteže i kad najviše fali, da me zagrli, usmjeri i često kaže: “Bori se, učio sam te da se sama za sve izboriš, kao što sam se i ja borio”. Probudim se, u isto vrijeme sretna i tužna. Obično naviru suze dok se licem širi osmijeh. Suze su tu jer mi nedostaje, ali i osmijeh jer sam se sastala s njim, makar u snu – kaže Azra.
Tata me je učio da prije svega budem dobar čovjek, kaže ona, da učim i skupljam, a zatim i širim znanje, da nikome zlo ne mislim, a pomažem svima kojima je pomoć potrebna.
