Priča o Gojeru i Tuzli nalikuje na priče o Gojeru i svakom drugom pozorišnom centru. On je tu domaćin. No, u Tuzli, i sa Tuzlom, čini se, nešto prisnije. Kažemo: čini se. Iz Tuzlanskoj pozorišta je Gojer u pozorišni svijet bivše Jugoslavije ušao na najveća moguća vrata! U sezoni 1977/78. je uradio svoju diplomsku predstavu „Kad se mrtvi probudimo” Henrika Ibzena. Ta je predstava postala i ostala najtrofejnija predstava u povijesti Tuzlanskog pozorišta, a vjerovatno i svih pozorišnih susreta u BiH. Nikada ni jedna diplomska predstava u povijesti bh. teatra nije dobila OSAM PRVIH nagrada na Pozorišnim igrama u Jajcu! Pošlo je to za rukom tada 26-godišnjem Gradimiru Gojeru!!! Od tada traje Gojerovo dopisivanje tuzlanske pozorišne tradicije, ali i teatarskog, književnog, likovnog, pa i sportskog identiteta Tuzle.
Gradimir Gojer je jedinstvena kulturologijska pojava u povijesti bh. teatra! Nikada ni jedan pozorišni stvaralac u BiH nije do te mjere postao sastavnim dijelom kulturnih identiteta naših pozorišnih centara kao što je to Gradimir Gojer! Josip Lešić, primjerice, kao naš najznačajniji historičar pozorišta, jeste ostavio spomeničke tragove bezmalo o svim pozorišnim centrima, vrijednost Lešićevog djela je neprocjenjiva, ali ni prof. Lešić, niti iko drugi, nije živio pozorišnu stvarnost tih centara. Kad se izlistaju pozorišne hronike, i kad se uoče tri desetljeća nazočnosti Gradimira Gojera u repertoarima tuzlanskog, zeničkog, banjalučkog, mostarskog, kao i sarajevskih pozorišta, stiče se utisak – da je ovaj stvaralac zapravo u isto vrijeme živio u svim tim gradovima.
Teško bi to uspjelo bilo kome ko nije spreman da više vremena provodi na točkovima, nego na probama; oni koji znaju Gojera, redovno su frapirani njegovom voljom da s lakoćom putuje od Mostara do Tuzle, od Zenice do Sarajeva, a prije bosanske kataklizme i diljem bivše patrie. Sa sigurnošću možemo tvrditi da u bh. povijesti nije postojao javni radnik koji je prevalio više kilometara u proganjanju svoje misije!
Ma koliko se Gradimir Gojer trudio da sačuva i zabaštini sva pismena tragovlja koja neumorno ostavlja, da te krajputaše stvarnosti uobliči u hronike, čini se da on ne može stići (a možda to i nije njegov posao), da u primjernoj odgovornosti prema svojim autorstvima, zahvati širinu svoje stvaralačke ličnosti. Gojer je mnogo značajniji od mnoštva svojih knjiga. …I od mnoštva svojih režija. Zašto? U kulturnoj, a posebno pozorišnoj povijesti, nismo imali tako vrijednu, svestranu, sveprisutnu, dobrohotnu pojavu. On je već danas nadživio nekoliko stvaralačkih života. Ne samo po obimu vrijednog opusa, već i po načinu, stilu, interesovanju, kakav nismo imali priliku susresti u nas. Gojer je najvredniji hroničar bh. teatra, ali i jedan od naših najznačajnijih reditelja, kulturologa, esejista, kulturnih menadžera, javnih autoriteta… Gojer je, jednostavno, jedinstven i neponovljiv!
