” Memorija boje i reminiscencija oblika ”
Autor / Mirsad Hadžiefendić
Memorija Boje
Memorija boje je ciklus koji funkcioniše kao serija i podrazumjeva da svaka ima nekoliko epizoda. Obuhvata nekoliko grupacija koje čine jednu cijelinu, jednu sveobuhvatnu priču o ljudskoj radosti, patnji i životu samom po sebi. Uprkos malom formatu, ova apstraktnofigurativna djela odražavaju nevjerovatnu snagu kako u diptisima i triptisima tako i kao pojedinačna djela, nezavisna, iskrena i bezvremena.
Publika će imati priliku da razumije misao stvaraoca koja putuje, transformiše se, ali istovremeno ostaje na poznatom terenu stvarajući kontinuum i tako tvori jednu memoriju kolektivno iskomuniciranih fragmenata.
Posmatračeva mašta može da se kreće od snažnog, plošnog nanosa boje do suštine koja se nekad čita kao portret, nekad kao majka i dijete, a nekad kao izobličena maglovita masa koja se kreće u nepoznato – slika i prilika ljudi danas, ljudi zbunjenih i zarobljenih u sukobima sa sobom i svijetom koji ih želi pospremiti u police i ladice kolektivne slike. Upravo u tom haosu nejasnih oblika posmtrač može pronaći sebe kako pluta oslikanom površinom dok pronalazi odgovor na nikad izgovorena pitanja.
Sama likovnost integrisana u autorovoj ličnosti, pronalazi harmoniju u koherentnosti geometrijskog i slobodnog unutar djela. Tako se ciklus kreće kroz morfikaciju istovremeno ljudskih i nadljudskih oblika. Autor memoriju osvještava u posmatraču koji neizbježno gradi vlastitu predstavu onoga što je pred njim, te tako evocira osjećanja iz prošlosti. Ovakvom vizuelnom igrom i kvalitetom izvedbe, autor traži osjećanja koja su koliko duboko u zaboravu toliko i na površini podsvijesti svakog od nas. Ekspresivna izvedba i sužena paleta doprinose direktnosti izražaja i evociranju emotivnog povezivanja sa prikazanim.
Ovo je ciklus u kojem svako može pronaći nešto istinski snažno, direktno i pomalo mračno, a samim tim i korespondeciju sa stvarnošću koja pripada prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Reminiscencija Oblika
Šta je ono što nas tjera da osjetimo emociju dok drugu osobu gledamo u oči? Da li je to okruženje, ili pak situacija u kojoj osobu zatičemo?
Prije svega, rekao bih da su to oči, jer su izražajne koliko je i duboka ljudska duša. Reminiscencijom oblika autor komunicara s nama pomoću elemenata ekspresionizma, kubizma i VanGoghove slavne žute boje. Vodi nas kroz kadrove intimnog života i tako nas transcendira u svijet svakog ljudskog bića. Oblik pred nama je čovjek koji, kroz smjenu kadrova kao u filmu, okreće glavu prema nama, gleda nas u oči nekoliko trenutaka a potom okreće glavu od nas, šta više, okreće se u potpunosti!
U tom jednom pokretu možemo sažeti čitav temelj ljudskih odnosa, gdje imamo kratak trenutak prije fatalnog razmimoilaženja. Na što se autor fokusirao jeste momenat upoznavanja, susret pogleda, prenos energije, komunikacija, spoznaja i najviše od svega, osjećanje za drugo (u ovom slučaju) ljudsko biće. Pogled koji kao naracija, centralna tema kompozicije, je ono što komunicira s nama koliko i pogled ili ljudski lik u svakodnevnici, koji potiče na suosjećanje drugog s nama i obrnuto. Radost, melanholija, otuđenje, intimnost, ljubav, ili pak suzdražanost su samo neka od emocionalnih stanja koja autor predstavlja ekspresivnom moći boje.
Naposlijetku, ono što autor čini s ovim ciklusom jeste ogoljavanje vlastitog emotivnog svijeta dozvoljavajući nam da ga vidimo u svakom od ovih likova, ili da naprosto budemo u ulozi posmatrača njegove intime i osječanja koja je on prošao prije nego što ih je podijelio s nama.
Na taj način nas je uveo u svijet koji djelimo, želeći da prikaže koliko smo zapravo svi slični, koliko toga dijelimo i koliko se možemo razumjeti na individualnom nivou.
Bogata paleta i narativna kompozicija čine ovaj ciklus snažnim emotivnim iskustvom za svakog posmatrača.
piše/Ensar Hadžić
