U posljednjem ratu bio sam skoro četiri godine ratni reporter. Pisao sam desetine i stotine tekstova, oslikavajući rat svojim riječima. Iako sam imao tek 21, malo je onoga što danas ne bih potpisao i branio do kraja.
Međutim, nije suština u tome.
Pišući u ratu, većina mojih tekstova bavila se životom malih ljudi, odnosno nadljudskim naporom onih koji su branili zemlju i spašavali živote i teritoriju. Mediji su, generalno, imali takav pristup ratu.
Novinari suptilno kreiraju koncept percepcije aktualnog stanja u društvu. U rukama imaju moć jaču i od oružja i samo mala nesmotrenost, može napraviti eksploziju.
Vanredna situacija u kojoj se nalazimo u ovome trenutku, zahtijeva i vanredno oblikovanje pristupa društvenoj zbilji. Kako?
Dakle, glavne uloge se mijenjaju.
Od trenutka kada je broj umrlih u jednom danu, prešao broj onih koji su na dnevnoj bazi ginuli tokom pomenutoga rata, situacija nema više status redovne, uobičajene, redovne, bezazlene. Mi imamo stanje rata!
Glavne uloge dobijaju ljudi koji spašavaju živote: ljekari, medicinari, vozači saniteta, volonteri, donatori… Zvijezde trebaju biti obični ljudi koji pomažu drugim ljudima, pomažu društvu.
Večeras sam pogledao nekoliko emisija vijesti. Tužno, da tužnije ne može biti. A može i vrlo je moguće da uskoro i hoće.
Mediji ne tretiraju herojsku borbu ljudi koji spašavaju druge ljude… Ne tretiraju herojsku borbu ljudi koji spašavaju svoje živote. Ni jedan medij čije sam info emisije gledao!!!
Da li su mediji postali kao i političari?
Bojao sam se postaviti ovo pitanje, ali ono je bilo nužno.
Danas, kada je u Bosni i Hercegovini umrlo više od 70 ljudi, kod kojih je ustanovljeno prisustvo virusa Covid, teme su bile besramno vulgarne:
-skupštinska većina Grada Sarajeva
-suđenje onima koji su nabavljali respiratore
-iznorni zakon…
Da dan bude sa začinom, potencirana je:
-nesposobnost države da kupi vakcine
-jad i čemer koji je država postala, tako da trebamo zaključiti da je ovakva nemoguća i da je logično da se treba raspasti.
Jedini ljekari koji su danas spomenuti bili su:
-Izetbegović (da bi se političkim obračunom dva tabora, nastavile politikantske igre u sarajevskoj smrdljivoj kotlini)
-Nakaš (sa istim ciljem i motivom)
Hiljade ljekara, koji se bore za živote ljudi, niko nije spomenuo.
Hiljade bolesnih su samo brojke, koje mediji spomenu, potpuno dehumanizirajući društvo.
Nema priča o onima koji su oboljeli; o onima koji su ozdravili; o onima koji nisu preživjeli…
Zato smo zemlja koja ima najveći procenat onih koji ne vjeruju da virus postoji.
U našim medijima, esencijalnim problemom se pokazao sukob dva-tri sarajevsko-konjičko-trebinjska klana. Oko toga se vrti moć, vrti lova… A mediji, naši mediji, nažalost, pretvorili su se (čast prerijetkim izuzecima) u lešinare, koji grabe udove ispalih iz ringa u toj klanovskoj borbi.
Sviknuti na svakodnevnu lešinu, prestali smo vjerovati u mogućnost rađanja! A ljudi se rađaju, ideje se rađaju, rađaju se nade… Bez obzira što ih mi ubijamo, svakodnevno i sistematično.
Večeras, na noge iz poštovanja ustajem našem medicinskom i nemedicinskom osoblju, našim volonterima i svima onima koji su odvojili dio svog komoditeta da pomognu ljudima u nevolji, bolesnima, izgubljenima… Oni su glavna uloga u ovome filmu, uz svo poštovanje i nepoštovanje prema nekim autoritetima, politikama, interesima.
Jedini interes, koji je legitiman, jeste preživljavanje stanovništva. Sve drugo što činite i činimo, stvar je vlastitoga izbora, da se bude na drugoj strani!!! Na pogrešnoj strani!
