Diskriminacija je svaki postupak razlikovanja i nejednakog tretmana osobe ili grupe osoba zbog ličnih osobina koje ih čine različitim od ostalih. Može biti zasnovana na spolu, nacionalnom, vjerskom identitetu, seksualnoj orijentaciji, invaliditetu, političkom uvjerenju, boji kože, imovinskom stanju i sl.
Međutim, u “slučaju” djece iz Gradišća koja moraju svaki dan prepješačiti put od osnovne škole u Tetovu do svojih domova za razliku od svojih vršnjaka iz Bukovice izgleda i više od diskriminacije. Možda čak i nehumano ako uzmemo u obzir da su djeca iz Gradišća za vrijeme bivšeg sistema imali obezbijeđen prevoz. Čovjeka mogu povrijediti oni što ga dobro poznaju ali niko mu ne može biti veći neprijatelj do sam sebi.
Dakle, u vrijeme Milorada, Vlastimira i Kristina djeca su se vozila autobusom dok u vrijeme Mevludina, Hajrudina i Edina idu pješke. Novi sistem je nakon 25 godina obezbjedio djeci Bukovice prevoz od škole do kuće i obratno ali ne i djeci iz Gradišća. Naravno, kada su mještani Bukovice dobili prevoz za svoju djecu bila je to senzacionalna vijest dok se za mještane Gradišća pojavila nada da će i njihova djeca nakon 25 godina pješačenja dobiti prevoz.
Kako vrijeme odmiče nade je sve manje iako se prevoz mogao organizovati s istim prevoznim sredstvom (minibusom) za svu djecu s obzirom na činjenicu da idu u istom pravcu. Na raskršću za Bukovicu djeca iz Gradišća su mogla izaći i nastaviti kraći put do svojih domova, međutim nije im dozvoljeno putovati istim autobusom. Zašto? Zašto su djeca iz Gradišća manje vrijedna od djece iz Bukovice.
Zar razdaljina od 4 kilometra i više od škole u Tetovu do Gradišća nije dovoljna za organizovan prevoz?
Ima li vlast opravdanje za ovakvo nehumano postupanje?
